U drugoj se priči o stvaranju svijeta spominje i kako je zmija zavela čovjeka.

Ta priča nudi odgovor na prastara pitanja čovječanstva:

Zašto ljudska zajednica vječito puca?

Zašto ljudi vladaju nad ljudima?

Zašto je posao mukotrpan?

Zašto u svijetu postoji bol i smrt?

Zašto je toliko bolno rađanje života?

Priča nam daje odgovor:

Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: „Zar vam je Bog rekao da ne smijete ni s jednog drveta u vrtu?“ Žena odgovori: „Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!“ Nato će zmija ženi: „Ne, nećete umrijeti! Nego zna bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.“ Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči, i upoznaju da su goli. Spletu smokvina lišća i naprave sebi pregače.

Post 3, 1 – 7a

Čovjek nije imao povjerenja u Boga i zato se dao zavesti da uzme život u svoje ruke, da nešto sazna i po tom znanju živi.

Krajnji mu je cilj bio da postane vlastiti gospodar, kao što je to Bog.

To razara njegov život, jer on želi vladati svijetom i svojim sunarodnjacima.

I zato ljudi postaju nepovjerljivi jedni prema drugima, , a njihov svijet se od bujnog vrta pretvara u pustinju u kojoj uspijevaju samo korov i trnje.

„Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.“

Post 3, 17 - 19