Izraelski narod smatra sebe Bogom izabranim između svih ostalih naroda (Egipćana, Asiraca, Feničana, Filistejaca, Krećana…).

On osjeća da Bog sudjeluje u njegovoj povijesti i spoznaje ga kao Jahvu, svog brižnog pratioca, zaštitnika ljudskog roda i jedinog

 

 

Boga, stvoritelja neba i zemlje, koji je izabrao Izrael da u njemu, kao središtu svijeta, bude prisutan na zemlji.

I svi ljudi trebaju spoznati da je on Bog i da mu se priklone.

 

Stoga, budete li mi se pokoravali, i držali moj savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet.

Izl 19, 5 - 6

 

 

 

HEBREJCI

„Hebrejac znači „ čovjek koji dolazi s one strane“ ili „čovjek iz stepe“.

Oba naziva označavaju Izrael prije naseljavanja u Kanaanu, odnosno nomadske grupe koje lutaju stepom i koje su u zemlji stranci.

 

IZRAEL

„Izrael“ etimološki znači: „Bog neka se pokaže kao gospodar.“

U Bibliji Bog daje to ime Jakovu, praocu izraelskog naroda, objašnjavajući:

 

„Više se nećeš zvati jakov, nego Izrael, jer si se hrabro borio i s bogom i s ljudima, i nadvladao si“.

Post 32, 29

 

„Izrael“ postaje ime naroda nakon naseljenja u zemlji.

Ono označava taj narod kao Božji narod.

Nakon podjele kraljevstva 932. g. pr. n. e.

„Izraelom“ se naziva samo još Sjeverno kraljevstvo, dok se Južno naziva „Judejom“.

 

ŽIDOVI

Pripadnici kraljevstva Juda nazvani su Judejci (Židovi).

Nakon izgnanstva područje Judeje oko Jeruzalema ima istaknutu ulogu u narodu.

Zbog toga se naziv prenio na sve one koji pripadaju izraelskom narodu.

Židovi sebe nazivaju Izraelćanima, izuzev u vrijeme dijaspore.

 

Nije vas Jahve odabrao i prihvatio zato što biste vi bili brojniji od svih naroda – vi ste zapravo najmanji – nego zato što vas jahve ljubi i drži zakletvu kojom se zakleo vašim cima. Stoga vas je jahve izveo jakom rukom i oslobodio vas iz kuće ropstva, ispod vlasti faraona, kralja egipatskoga.

Pnz 7, 7 - 8