I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše dobro.

Post. 1, 31

 

 

SVEMIR

 

Čovjek  uvijek postavlja pitanja o stvarnosti koja ga okružuje: od čega se stvari sastoje, kako funkcioniraju i kakvo im je značenje, kakav smisao?

Ljudi starog doba ta pitanja nisu dijelili, pa njihove predodžbe o stvarima, pored znanja stečenog u kontaktu s njima, sadrže i tumačenje njihova iskustva sa stvarima.

Zbog toga njihove predodžbe o svemiru nisu nikad puka objašnjenja, koja bismo mi mogli smatrati preživjelima jer posjedujemo više znanja o univerzumu.

One su prije svega tumačenja, koja odražavaju njihovo iskustvo sa svemirom, pa su kao takva i za nas važna, kad se pšitamo o smislu našega života.

Za ljude iz Biblije zemlja je plosnata i okružena morima.

Vodu se još može susresti u dubini zemlje, u bunarima i izvorima, ali i iznad zemlje, u obliku kiše i rose.

Između ta dva sloja nalazi se zrak koji nam daje prostor za život.

Zemlja je pričvršćena na stupove koji se nalaze u vodi, a s gornje strane zemlju od vode štiti jedan svod, tzv. učvršćivač.

Ta predodžba o svijetu ne objašnjava, nego prvenstveno naznačuje zbivanja u svemiru-

Zemlja, voda, zrak i svjetlost čine svemir za život.

 

 

Babilonci su zemlju zamišljali kao izdubljeni brijeg na moru.

 

 

Egipćani su kozmičke događaje tumačili kao Božje: zemlju im je predstavljao ležeći bog Geb. Nad njim se nadvijala božica neba, Nut. Njihov sin Šu poklonio je ljudima životni prostor između Nute i Geba.

 

 

 

 

Indijci su potrese objašnjavali pomicanjem slonova koji nose zemlju.

 

 

Svemir u predodžbi biblijskih ljudi.