U neposrednoj blizini Hirošime, uz samu obalu japanskog unutarnjeg mora Seto, nalazi se Itsukushima, maleni otok velikog značenja za japansku povijest i kulturu.
Na Itsukushimi se nalazi najvažnije šintoističko svetište u tom dijelu Japana, zbog čega se otok naziva još i Miyajima, što dolazi od riječi miya, hram, i jima, otok.
Neke građevine i predmete koji se ovdje čuvaju japanska je vlada proglasila nacionalnim blagom i posebno zaštitila, a 1996. godine šintoističko je svetište na Itsukushimi uvršteno i na UNESCO-ov popis svjetske baštine.
Itsukushima je za šintoiste sveto mjesto.
Na otoku se nalazi planina Misen čiji se vrh kao najviša točka uzdiže 530 metara nad morem, a štovana je još od pradavnih vremena.
Poštovanje prema duhovima prirode koji tamo prebivaju bilo je tako veliko da je nekada pristup otoku bio dozvoljen jedino svećenicima, a svi ostali mogli su ih štovati samo izdaleka.
Iako stari zapisi govore da je 811. godine postalo službeno svetište vladara pokrajine Aki, smatra se da je svetište Itsukushima (Itsukushima-jinja) osnovao Saeki-no-Kuramoto, pripadnik tadašnje moćne obitelji Saeki, 593. godine.
Posvećeno je trima božicama mora, kćerima boga vjetra i oluja Susanoo-no-Mikotoa. Zvale su se Ichikishima, Tagori i Tagitsu, a prema predaji živjele su u unutarnjem svetištu hrama.
Kako bi se narodu ipak omogućilo da se što više približi otoku, a da se istovremeno sačuva njegova čistoća i svetost, hram je podignut na samoj obali, na drvenim stupovima koji se dižu iz mora, te se za visoke plime doima kao da pluta na vodi.
U svetište se stizalo čamcima kroz torii, tradicionalna crveno obojena drvena vrata koja se nalaze na ulazu u svako šintoističko svetište i označavaju granicu između svetog i profanog prostora.
Prolazak kroz torii simbolički je pročišćavao onoga koji je ulazio u svetište.
Torii na Itsukushimi je poseban jer se nalazi u moru, dvjestotinjak metara daleko od obale, i po njemu je danas nazvano ne samo svetište, nego i cijeli otok.
Za vrijeme plime nalazi se u vodi, dok je tijekom oseke od toriija do otoka moguće stići i pješice.
Prvi torii na tom je mjestu podignut još u XII. stoljeću. Od tada se više puta mijenjao zbog propadanja uzrokovanog vodom.
Današnji, osmi po redu, potječe iz 1875. godine, visok je 16 metara i načinjen od vrlo otpornog drveta kamfora.
Za razliku od uobičajenih, jednostavnih toriija, ovaj na Itsukushimi je učvršćen s još četiri dodatna stupa kako bi ostao stabilan pod udarom velikih valova.
Nakon prolaska kroz torii dolazi se do svetišta čije su građevine okrenute i otvorene prema moru, naglašavajući svojom crvenom bojom granicu između modrog mora ispred i zelenih planina u pozadini.
Svaka od njih ima iznimno veliku arhitektonsku vrijednost. Jednostavnih i elegantnih linija, u arhitektonskom stilu karakterističnom za razdoblje Heian (794. – 1184.), izgrađene su u cijelosti od drveta, bez upotrebe čavala i metalnih spojeva.
Neke od starih drvenih dasaka koje su se koristile kao podnice bile su široke metar i pol i dugačke preko deset metara, a dopremljene su iz udaljenih šuma na sjeveru Japana.
Glavna zgrada svetišta sastoji se od niza međusobno povezanih dvorana.
Ispred njih, isturen prema moru, nalazi se ceremonijalni podij s otvorenom pozornicom ograđenom crvenom ogradom.
Tu su se izvodili plesovi nastali u razdoblju Heian koje su svećenici Itsukushime sačuvali od zaborava tijekom više od osam stoljeća.
Od ovog podija vode karakteristični otvoreni natkriveni hodnici na stupovima u ostale zgrade i svetišta, koji su se tijekom stoljeća dograđivali uz glavno svetište Marodo, Gojunoto (peterokatna pagoda), Tahoto (dvokatna pagoda), pozornica za no kazalište itd.
Osim Itsukushima-jinje i pratećih građevina na obali, po cijelom otoku razasut je niz manjih svetišta i ceremonijalnih prostora.
Neposredno uz sam vrh planine Misen nalazi se dvorana Reikado gdje već 1200 godina gori vječni plamen.
Vjeruje se da voda prokuhana na ovoj vatri liječi sve bolesti. Odavde je donesena vatra kojom je zapaljen Plamen mira u Memorijalnom parku u Hirošimi.
Svetištu pripada i riznica, sagrađena 1934. godine, u kojoj se čuvaju dragocjenosti (4500 različitih premeta: mačevi, oružje, slike, kostimi, oklopi…).
Kao što je često u Japanu, uz šintoistička svetišta podizala su se i budistička, ali puno njih srušeno je nakon odbacivanja budizma tijekom Meiji restauracije 1868. godine.
Ona koja su ipak ostala sačuvana, većinom u okolnim brdima, danas za povijest Itsukushime imaju jednaku važnost kao i šintoistička.
Uže područje svetišta Itsukushime u više je navrata proširivano i dograđivano, a dva puta je uništeno u požaru.
Zbog blizine mora također je podložno propadanju pa su tijekom prošlosti bile nužne njegove česte obnove i rekonstrukcije.
Posljednje razaranje dogodilo se 2004. godine kada su u tajfunu djelomično uništeni krovovi i pristanište. Današnji izgled svetište je zadobilo 1168. godine.
Posljednja cjelovita obnova čitavog kompleksa završena je 1241., a najstarije sačuvane građevine potječu upravo iz tog vremena.
Od tada je potpuna obnova kompleksa postala prevelik pothvat i građevine su se obnavljale samo pojedinačno, ali pri tom nikada nije narušen savršeni sklad dostojanstvenih, elegantnih građevina i prekrasne prirode koja ih okružuje.
Postupno je pristup otoku dozvoljen svima, pa je s vremenom dobio i stalne stanovnike. Danas tamo u malim raštrkanim selima živi oko 2000 ljudi.
Ipak, zbog očuvanja njegove čistoće, carskim dekretom iz 1878. godine na otoku su zabranjeni porodi, umiranje i pokopi, pa se i danas trudnice i stariji ljudi prevoze na kopno.
Prema Hayashiju Shunsaiju, filozofu koji je živio u XVII. stoljeću, pogled na Itsukushimu ubraja se među najljepše japanske krajolike.
Zahvaljujući brizi, čuvanju i poštovanju prema ovom svetom mjestu, Itsukushima je i danas jednako lijepa kao i u Hayashijevo doba.
Autor: Suzana Dobrić Žaja
bglavac
irida
