Svatko od nas kreira svoju stvarnost

 

Kada netko donese odluku koja ima za posljedicu stres, stvarajući time blokadu u energetskom polju s visokim stupnjem intenziteta, tada se kreira simptom na fizičkoj razini.

Simptom govori određenim jezikom, koji odražava ideju da svatko od nas stvara svoju vlastitu realnost.

Kada se s te točke gledišta opisuje simptom, tada postaje jasno metaforičko značenje simptoma.

Prema tome, kada netko kaže “Ne mogu vidjeti” zapravo znači “Ja se uzdržavam od toga da nešto vidim”.

 Ako ne može hodati, tada bi trebalo reći ”Ja sebe sprječavam da od nečega odem.”

Stvari se doista zbivaju po određenom redu i obrascu.

 

Čovjekov sustav vođenja

 

Može se reći da posjedujemo sustav unutarnjeg vodstva, vezu s Višim ja ili našim unutarnjim bićem, ili kako to neki zovu Višom inteligencijom.

Taj sustav unutarnjeg vodstva djeluje kroz našu intuiciju ili instinkt i govori vrlo jednostavnim jezikom. Ili se osjećam dobro ili ne.

Mi bi trebali vjerovati tom unutarnjem glasu.

Kada ga ne slijedimo tada osjećamo napetost.

Tada se ne osjećamo dobro.

Taj glas tada mora biti glasniji.

Sljedeća razina komunikacije ide preko emocija.

Kako sve dublje i dublje idemo u smjeru “ne osjećati se dobro”, tako sve više i više doživljavamo stanja “lošeg osjećanja”.

U jednom trenutku možemo reći, ”trebala sam poslušati sebe kada sam mislila krenuti u drugom smjeru.”

To bi značilo da sam čula svoj unutarnji glas, jer inače ne bih rekla, ”trebala sam poslušati”.

I ako tada promijenimo smjer i donesemo odluku koja je za nas dobra, tada dolazi do otpuštanja napetosti i mi se osjećamo bolje, te znamo da smo ponovno na pravom putu.

Ako i dalje nastavimo u smjeru “lošeg osjećanja”, komunikacija dopire do fizičke razine.

Mi stvaramo simptom koji govori jezikom koji odražava ideju da mi kreiramo vlastitu stvarnost.

Ako s tog stanovišta opisujemo simptom, tada možemo razumjeti poruku.

Ako promijenimo način mišljenja ili djelovanja, znači da smo primili poruku i sam simptom nema više razloga za postojanje.

Možemo ga se riješiti, zavisno od onoga što smo sebi dopustili da vjerujemo da je moguće.

Ako smo stvorili simptom odlukom, tada smo također sposobni riješiti ga se odlukom.

Možemo hipotetički zamisliti da smo donijeli odluku da nije dobro izraziti ono što želimo.

Od tog trenutka, kadgod se pojavi nešto što ne želimo, uzdržavat ćemo se od toga da izrazimo svoju želju i kao posljedica toga je neostvarivanje te želje.

To nije dobar osjećaj.

Napetost raste.

Osjećamo se sve manje zadovoljnima kako potiskujemo izražavanje onog što želimo i tako ne ostvarujemo svoje želje.

Na kraju, nešto se događa što stvara simptom na fizičkoj razini.

Desna ruka je ozlijeđena.

To se moglo dogoditi na različite načine, kao, primjerice, padom s ljestava, u automobilskoj nesreći, uklještenjem kralješka i sl.

Nešto se je moralo zbiti da bi dobili poruku na fizičkoj razini o onome što sami sebi činimo.

Mi sebi doslovno napravimo ono što smo figurativno činili.

Učinak je takav da ne možemo micati rukom.

Sebe smo spriječili da posegnemo za nečim, a pošto se radi o desnoj ruci (na “voljnoj” strani tijela), govori o tome da sebi ne dozvoljavamo da dobije nešto što želi. Sami sebi smo dali razlog da ne vjerujemo da možemo dobiti ono što želimo.

Kada se počinje zbivati nešto drugo u našoj svijesti, primijetit ćemo da se i našoj ruci događa nešto drugo i simptom je tada moguće riješiti.

 

Nastavit ću…