Karma, dakle, nije sudbonosna ili predodređena.

Karma znači našu spo­sobnost da stvaramo i da mijenjamo.

To je stvaralaštvo, jer mi možemo odre­diti kako i zašto djelujemo.

Mi možemo promijeniti.

Budućnost je u našim rukama, i u rukama našeg srca.

Budha je rekao:

Karma stvara sve, kao umjetnik,

Karma sklada, kao plesač.

Kako je sve prolazno, i sve teče, i međusobno je ovisno, onako kako dje­lujemo i mislimo neizbježno mijenja našu budućnost.

Ne postoji okolnost, ma kako izgledala beznadna i užasna, tako velika kao konačna bolest, koju ne možemo upotrijebiti za stvaranje.

I ne postoji zlodjelo ili okrutnost koju iskreno kajanje i duhovna praksa ne mogu „sprati".

Milarepa se smatra tibetanskim najvećim joginom, pjesnikom i svecem.

Sjećam se kao dječak podrhtavanja glasa čitajući njegov životopis, i pohlep­nog čitanja nad malom nacrtanom slikom u mom rukopisnom prijepisu nje­gova života.

Kao mladić Milarepa je izučavao za vračara i iz osvete je ubio i upropastio nebrojeno ljudi svojom crnom vradžbinom.

A ipak je kroz svoju grižnju savjesti, teška iskušenja i patnje koje je morao proći sa svojim slav­nim učiteljem Marpom, bio kadar pročistiti sva ta negativna djela.

Nastavio je da bi postao prosvijetljen; ličnost koja je bila nadahnuće milijunima kroz stoljeća.

Milarepina gompa

U Tibetu se kaže: „Negativno djelo ima jednu dobru odliku; može biti pročišćeno."

Znači da nada uvijek postoji.

Čak se ubojice i najtvrdokorniji zločinci mogu promijeniti i nadvladati uvjetovanost koja ih vodi do njiho­vih zlodjela.

Naše sadašnje stanje, ako ga koristimo umješno i s mudrošću, može biti poticaj da se oslobodimo od ropstva patnje.

Što god nam se događa sada, odražava našu prošlu karmu.

Ako to shva­timo, uistinu shvatimo, bilo kada da nas zadese poteškoće, mi ih ne proma­tramo posebno kao neuspjeh ili kao katastrofu, i ne vidimo patnju kao kaznu ni u kojem slučaju.

Niti se ne okrivljujemo, niti prepuštamo samopreziru.

Vidimo patnju kroz koju prolazimo kao dogotovljenje posljedica, ostvarenja, prošle karme.

Tibetanci kažu da je patnja „metla koja mete sve naše negati­vne karme".

Čak možemo biti zahvalni da se jedna karma završava.

Znademo da „dobra sreća", plod dobre karme, uskoro može proći ako ju ne upotrijebimo ispravno, a „nesreća", posljedica negativne karme, može nam u stvari dati čudesne mogućnosti da se razvijemo.

Za Tibetance, karma doista ima jasno i praktično značenje u njihovim svakodnevnim životima.

Oni proživljavaju principe karme u poznavanju njene istine, i to je temelj budističkog morala.

Oni shvaćaju da je to prirodan pro­ces.

Zato karma u njima pobuđuje osjećaj osobne odgovornosti u svemu što čine.

Kada sam bio mlad, moja je porodica imala slugu koji se zvao A-pe Dorje koji me jako volio.

Bio je doista posvećen čovjek, i nikada u svom cije­lom životu nije nikome učinio nažao.

Bilo kada da sam rekao ili učinio ma što loše u svome djetinjstvu, on bi odmah blago rekao: „0, to nije u redu", i tako je usađivao u meni dubok osjećaj o sveprisutnoj karmi, i jednu gotovo automatsku naviku o preobražavanju moje reakcije čim bi se neka štetna misao pojavila.

Je li karmu doista toliko teško vidjeti u djelovanju?

Ne trebamo li samo pogledati unatrag naših vlastitih života da bismo jasno vidjeli posljedice nekih od naših djela?

Kada naškodimo ili učinimo zlo nekome, ne vraća li se to nama?

Nismo li ostavljeni s gorkim i mračnim sjećanjem, i sjenama gnušanja na same sebe?

Ta sjećanja i te sjene su karma.

Naše navike i naši strahovi su također primjereni karmi, posljedici djela, riječi, ili misli koje smo učinili u prošlosti.

Kada bismo istraživali naša djela i istinski ih postali punosvjesni, uvidjeli bi da postoji šablona koja se u njima ponavlja.

Uvijek kada djelujemo negati­vno, to nas vodi u bol i patnju; uvijek kada djelujemo pozitivno, to konačno dovodi do sreće.