PROČITANO

689

PUTA

STRUJANJE BLAGOSLOVA

Vezani članci

Sjećam se Sikkima 1960. godine, nedugo nakon što je moj učitelj Jamyang Khyentse umro, Dilgo Khyentse Rinpoche je davao dugu seriju upućivanja i uvođenja, vizionarskih učenja Padmasambhave..

Takvi izvještaji o snazi odanosti i blagoslova učitelja ne pripadaju tek prošlosti.

U ličnosti kao što je Khandro Tsering Chodron, najvećoj ženi učitelju današnjice, koja je bila žena mog učitelja Jamyang Khyentsea, možete vrlo jasno vidjeti što godine najdublje odanosti i duhovnih vježbi mogu stvoriti od ljudskog duha.

Njena poniznost i ljepota duše, i jednostavnost kojom se isticala, skromnost, i lucidna, blaga mudrost njezine prisutnosti, slavljeni su od svih Tibetanaca, iako je ona sama pokušavala što je više moguće ostati u pozadini, nikada sebe ne ističući, i živeći zatajena jednostavan život negdašnjih mislitelja.

Jamyang Khyentse bio je poticaj čitavom Khandrinom životu.

Bilo je to duhovno vjenčanje za njega koje ju je preoblikovalo od vrlo lijepe i pomalo buntovne mlade žene u „zračeću" dakini koju drugi veliki učitelji smatraju kao najviše cijenjenu.

Dilgo Khyentse Rinpoche vidio je u njoj „duhovnu majku" i uvijek je običavao reći kako se osjećao počašćenim da je od svih Lama ona njega najjače voljela.

Kada god je običavao vidjeti Khandro, primio bi njezinu ruku i nježno ju pomilovao, a onda polako položio na svoju glavu; znao je da je to jedini način da ikada dobije Khandrin blagoslov.

Jamyang Khyentse dao je Khandri sva učenja, i podučavao ju i poticao da duhovno vježba.

Njezina pitanja bila bi u obliku pjesama, a on bi joj uzvratio pisanim pjesmama, na pomalo zadirkujući nestašan način.

Khandro je jasno pokazivala besmrtnu odanost svom učitelju nastavivši živjeti nakon njegove smrti u mjestu u Sikkimu gdje je on živio potkraj života, i gdje je umro, i gdje se čuvaju njegovi posmrtni ostaci, zatvoreni u svetištu zvanom stupa.

Tamo, blizu njega, nastavila je svoj nedužan, samostalan život, posvećena neprekidnoj molitvi.

Pročitala je cijelu Riječ Budinu i stotine svitaka izvještaja s tumačenjima, polako, riječ po riječ.

Dilgo Khyentse Rinpoche običavao je reći da se svaki puta kada se vratio stupi od Jamyang Khyentsea, osjećao kao da se vraća kući, jer je Khandrina prisutnost učinila ugođaj toliko vrijednim i toplim.

Bilo je to kao da je, dalo se naslutiti, moj učitelj Jamyang Khyentse još uvijek tu i još uvijek živ, u njenoj odanosti i njenom biću.

Svaki put sam ponovno čuo da Khandro govori ako je vaša veza s učiteljem sačuvana uistinu čistom, tada će sve ići dobro u vašem životu.

Njezin je život najdirljiviji i najsvjetliji primjer.

Odanost ju je osposobila da utjelovi duh učenja i da zrači svoju srdačnost na druge.

Khandro u stvari ne podučava na uobičajen način, ona ne govori vrlo mnogo; ali ono što doista kaže često može biti toliko prodorno jasno da postaje proročanski.

Slušati njeno svesrdno i radosno pjevanje, ili duhovno ponavljati s njome znači nadahnut: se do krajnosti vašeg bića.

Čak hodati sa njom, ili kupovati, ili jednostavno sjediti uz nju jest kupati se u moćnoj, spokojnoj sreći njene prisutnosti.

Budući da je Khandro toliko nenametljiva, i budući da je njena duševna veličina u njenoj uobičajenosti, samo oni s pravim oštroumnim opažanjem vide tko je ona.

Živimo u vremenu kada su oni koji uobraženo vjeruju samo sebi često najviše obožavani, ali u skromnima, kao Khandro, istina uistinu živi.

A da je Khandro ikada poučavala na Zapadu, bila bi savršen učitelj: vrlo uzvišena odlika žene učitelja, ona koja utjelovljuje s tajnovitom potpunošću ljubav i iscjeliteljsku mudrost Tare, prosvijetljenog milosrđa u ženskom obliku.

Ako bih ja umro, a Khandro bila tamo pored mene, osjećao bih više povjerenja i bio više uspokojen nego da je bilo koji drugi učitelj uz mene.

Sve to što sam ostvario, ostvario sam kroz odanost svojim učiteljima.

Kako nastavljam podučavati, postajem svjestan, skromno i sa stvarnim strahopoštovanjem, o tome kako njihovi blagoslovi počinju djelovati preko mene.

Ja sam ništa bez njihovog blagoslova, i ako postoji išta što osjećam da mogu učiniti, to djeluje kao most između vas i njih.

Uvijek iznova primjećujem, kada govorim o svojim učiteljima u podučavanju, moja odanost njima nadahnjuje viđenje odanosti u onima koji slušaju; i u tim čudesnim trenucima osjećam da su moji učitelji prisutni, blagoslivajući i otvarajući srca mojih učenika za istinu.

Sjećam se Sikkima 1960. godine, nedugo nakon što je moj učitelj Jamyang Khyentse umro, Dilgo Khyentse Rinpoche je davao dugu seriju upućivanja i uvođenja, vizionarskih učenja Padmasambhave, koja mogu potrajati mjesecima da bi se predala.

Mnogi su učitelji bili tamo u samostanu na brežuljku iza Gangtoka, glavnog grada, a ja sam sjedio sa Khandro Tsering Chodron i Lama Chokden, asistentom Jamyang Khyentsea i učiteljem ceremonije.

Dogodilo se da sam tamo doživio, na najživopisniji način, istinu kako učitelj može prenijeti blagoslov svojega uma mudrosti učenicima.

Jednog je dana Dilgo Khyentse Rinpoche predavao učenje o odanosti i o našem učitelju Jamyang Khventseu, koje je bilo nevjerojatno dirljivo; riječi su isticale iz njega u bujici rječitosti i najčišćoj duhovnoj poetičnosti.

Još sam se jednom, slušajući i gledajući Dilgo Khyentse Rinpochea, sjetio na najtajnovitiji način na samog Jamyang Khyentsea, i kako je on bio kadar jednostavno govoriti i istočiti, kao sa skrovitog i neiscrpljivog izvora, najuzvišenije učenje.

Polako sam shvaćao, u čudu, što se dogodilo: blagoslov je mudrog uma Jamyang Khyentsea bio potpuno prenesen njegovom duševnom sinu Dilgo Khyentse Rinpocheu, i sada je, pred nama, lako govorio kroz njega.

Na kraju učenja, okrenuo sam se ka Khandro i Chokdenu, i vidio sam da suze liju niz njihova lica.

"Znali smo da je Dilgo Khyentse veliki učitelj, rekli su", i znademo da je rečeno da će učitelj prenijeti sav blagoslov svog mudrog uma na svog duševnog sina.

Ali tek sada, tek danas, tek ovdje, jasno smo spoznali što to istinski znači.

Razmišljajući ponovno o tom prekrasnom danu u Sikkimu, i o tim velikim učiteljima koje sam poznavao, riječi tibetanskog sveca koje su me uvijek nadahnjivale, ponovno su se vratile: „Kada sunce jarke odanosti sjaji na snježnu planinu učitelja, strujanje njegovog blagoslova će se sliti", i sjećam se riječi samog Dilgo Khyentse Rinpochea, koje možda izražavaju rječitije nego ijedan drugi odlomak što ja znam neizmjerne i plemenite odlike učitelja i učitelja, od kojih su svi postali učitelji jer su ponizno učili biti učenici, i ostali, u najdubljem značenju, učenici svojih učitelja cijeli svoj život.

Čak u dobi od osamdeset i dvije, kada je Dilgo Khyentse govorio o svom učitelju Jamvang Khventseu, suze zahvalnosti i odanosti pojavile su se u njegovim očima.

U njegovom posljednjem pismu upućenom meni prije nego što je umro, sam je potpisao „najgori učenik".

To mi je pokazalo kako je istinska odanost beskonačna, kako najvećim mogućim ostvarenjem dolazi najveća moguća i najpotpunija odanost, zbog najponiznije zahvalnosti.