Siguran sam da je činjenica, koja je pomogla gospođi Murphy da uzmogne pomoći svom suprugu, ta što se ona suočila unutar sebe sa svojim vla­stitim strahovima o umiranju.

Vi ne možete pomoći umirućoj osobi sve dok ne priznate kako njihovo strahovanje od umiranja uznemiruje vas i iznosi na vidjelo vaše najuznemirujuće strepnje.

Raditi s umirućima je kao suočavanje sa usjajenim i groznim ogledalom vaše osobne stvarnosti.

Vi u njemu vidite ukočeno lice vaše vlastite panike i vaše strave od boli.

Ako vi ne gledate na to i ne prihvatite to lice panike i strave u sebi, kako ćete biti kadri podnositi ju u osobi pred vama?

Kada pokušate pomoći umirućem, trebat ćete ispitati svako vaše povratno djelovanje, budući da će vaše reak­cije biti odražene u onima umiruće osobe i vrlo mnogo će pridonijeti da se njima pomogne ili našteti.

Iskreno gledajući na vaše strahove pomoći će također vama u vašem osobnom putovanju do zrelosti.

Ponekad mislim da ne bi moglo biti učinko­vitijeg načina za ubrzanje vašeg odrastanja kao ljudskih bića od rada s umirućima.

Brinuti se za umiruće je samo po sebi duboko razmišljanje i raz­matranje o vašoj osobnoj smrti.

To je način da se suoči i radi s njom.

Kada radite sa umirućima, možete doći do vrste rješenja, jasnog razumijevanja o tome što je najvažnije žarište života.

Zbiljski učiti pomagati onima koji umiru znači početi postajati neustrašiv i odgovoran o našem vlastitu umiranju, i pronaći u sebi početke jednog beskrajnog milosrđa o kojemu nikada ne bismo mogli slutiti.

Postajući svjesni osobnih strahova o umiranju pomoći će vam neizmjerno da budete svjesni strahova umiruće osobe.

Samo se duboko zamislite koji bi oni mogli biti: strah od povećanja nesavladive boli, strah od patnje, strah od ponižavanja, strah od ovisnosti, strah da su životi koje smo vodili bili bes­misleni, strah od odvajanja od svega što volimo, strah od gubljenja samokontrole, strah od gubljenja poštovanja; možda je naš najveći strah strah od samog straha, koji raste sve više i sve je moćniji što ga mi više izbjegavamo.

Većinom kada osjećate strah, osjećate se odvojeni i osamljeni i bez društva.

Ali kada vam je netko u društvu i govori vam o svojim strahovima, tada vi uviđate da je strah sveopći, i ogorčenje, osobna bol je umanjena.

Vaši strahovi su vraćeni na ljudsku i sveopću povezanost.

Tada ste kadri shva­titi, biti suosjećajniji, i izlaziti na kraj s vašim osobnim strahovima na mnogo pozitivniji i nadahnutiji način.

Dok odrastate da se suprotstavite i da prihvatite vaše vlastite strahove, postat ćete osjećajniji na osobe pred vama, i otkrivat ćete da razvijate prisebnost i pronicljivost da pomognete toj osobi da iznese svoje strahove na vidjelo, bavite se njima, i počinjete ih vješto rastjerivati.

Jer suočiti se sa vašim strahovima, vidjet ćete, ne samo da će vas učiniti sućutnima; također će vas učiniti iskusnijima, i ta će vam umješnost otvoriti sve vrste mogućnosti da olakšate umirućima da se razumiju i da se suoče sami sa sobom.

Jedan od strahova koje možemo najlakše rastjerati je tjeskoba koju svi imamo o neublaženoj boli u toku umiranja.

Volio bih vjerovati da bi svatko na svijetu mogao znati da je to sada nepotrebno.

Fizička patnja bi trebala biti držana na minimumu; ima dosta patnje u smrti, uza sve to.

Proučavanja u Domu staraca Sveti Christopher u Londonu, kojega dobro poznajem, gdje su i moji studenti umirali, pokazala su da pri pružanju ispravne skrbi, 98% bolesnika mogu imati spokojnu smrt.

Pokret domova za nemoćne razvio je mnoštvo načina o svladavanju boli upotrebljavajući različite sastave lijekova, a ne jednostavno narkotika.

Budistički učitelji govore o potrebi da se umre svjesno sa što je više moguće bistrom, nezamagljenom i spokojnom mental­nom nadmoći.

Održavajući bol pod kontrolom a da se ne pomračuje svjesnost umiruće osobe je prvi preduvjet za to, i tada može biti učinjeno.

Svatko bi mogao biti ovlašten za tu jednostavnu pomoć u tom najzahtjevnijem tre­nutku prijelaza.