STRAHOVI O UMIRANJU - Maja Cvjetanović Laboš

Siguran sam da je činjenica, koja je pomogla gospođi Murphy da uzmogne pomoći svom suprugu, ta što se ona suočila unutar sebe sa svojim vlastitim strahovima o umiranju.

Vi ne možete pomoći umirućoj osobi sve dok ne priznate kako njihovo strahovanje od umiranja uznemiruje vas i iznosi na vidjelo vaše najuznemirujuće strepnje.

Raditi s umirućima je kao suočavanje sa usjajenim i groznim ogledalom vaše osobne stvarnosti.

Vi u njemu vidite ukočeno lice vaše vlastite panike i vaše strave od boli.

Ako vi ne gledate na to i ne prihvatite to lice panike i strave u sebi, kako ćete biti kadri podnositi ju u osobi pred vama?

Kada pokušate pomoći umirućem, trebat ćete ispitati svako vaše povratno djelovanje, budući da će vaše reakcije biti odražene u onima umiruće osobe i vrlo mnogo će pridonijeti da se njima pomogne ili našteti.

Iskreno gledajući na vaše strahove pomoći će također vama u vašem osobnom putovanju do zrelosti.

Ponekad mislim da ne bi moglo biti učinkovitijeg načina za ubrzanje vašeg odrastanja kao ljudskih bića od rada s umirućima.

Brinuti se za umiruće je samo po sebi duboko razmišljanje i razmatranje o vašoj osobnoj smrti.

To je način da se suoči i radi s njom.

Kada radite sa umirućima, možete doći do vrste rješenja, jasnog razumijevanja o tome što je najvažnije žarište života.

Zbiljski učiti pomagati onima koji umiru znači početi postajati neustrašiv i odgovoran o našem vlastitu umiranju, i pronaći u sebi početke jednog beskrajnog milosrđa o kojemu nikada ne bismo mogli slutiti.

Postajući svjesni osobnih strahova o umiranju pomoći će vam neizmjerno da budete svjesni strahova umiruće osobe.

Samo se duboko zamislite koji bi oni mogli biti: strah od povećanja nesavladive boli, strah od patnje, strah od ponižavanja, strah od ovisnosti, strah da su životi koje smo vodili bili besmisleni, strah od odvajanja od svega što volimo, strah od gubljenja samokontrole, strah od gubljenja poštovanja; možda je naš najveći strah strah od samog straha, koji raste sve više i sve je moćniji što ga mi više izbjegavamo.

Većinom kada osjećate strah, osjećate se odvojeni i osamljeni i bez društva.

Ali kada vam je netko u društvu i govori vam o svojim strahovima, tada vi uviđate da je strah sveopći, i ogorčenje, osobna bol je umanjena.

Vaši strahovi su vraćeni na ljudsku i sveopću povezanost.

Tada ste kadri shvatiti, biti suosjećajniji, i izlaziti na kraj s vašim osobnim strahovima na mnogo pozitivniji i nadahnutiji način.

Dok odrastate da se suprotstavite i da prihvatite vaše vlastite strahove, postat ćete osjećajniji na osobe pred vama, i otkrivat ćete da razvijate prisebnost i pronicljivost da pomognete toj osobi da iznese svoje strahove na vidjelo, bavite se njima, i počinjete ih vješto rastjerivati.

Jer suočiti se sa vašim strahovima, vidjet ćete, ne samo da će vas učiniti sućutnima; također će vas učiniti iskusnijima, i ta će vam umješnost otvoriti sve vrste mogućnosti da olakšate umirućima da se razumiju i da se suoče sami sa sobom.

Jedan od strahova koje možemo najlakše rastjerati je tjeskoba koju svi imamo o neublaženoj boli u toku umiranja.

Volio bih vjerovati da bi svatko na svijetu mogao znati da je to sada nepotrebno.

Fizička patnja bi trebala biti držana na minimumu; ima dosta patnje u smrti, uza sve to.

Proučavanja u Domu staraca Sveti Christopher u Londonu, kojega dobro poznajem, gdje su i moji studenti umirali, pokazala su da pri pružanju ispravne skrbi, 98% bolesnika mogu imati spokojnu smrt.

Pokret domova za nemoćne razvio je mnoštvo načina o svladavanju boli upotrebljavajući različite sastave lijekova, a ne jednostavno narkotika.

Budistički učitelji govore o potrebi da se umre svjesno sa što je više moguće bistrom, nezamagljenom i spokojnom mentalnom nadmoći.

Održavajući bol pod kontrolom a da se ne pomračuje svjesnost umiruće osobe je prvi preduvjet za to, i tada može biti učinjeno.

Svatko bi mogao biti ovlašten za tu jednostavnu pomoć u tom najzahtjevnijem trenutku prijelaza.