Ova forma psihološkog straha koja u nekim slučajevima uspijeva potpuno obuzeti fizičko i mentalno polje čovjeka, javlja se i u drugim aspektima: strah od avanture (nepoznatog), strah od rizika, strah od gubitka stvari, pa i strah od ishoda.

Mnogo je puta rečeno da je čovjek “životinja s navikama” i to je istina.

 Čovjek ima mnogo “gospodara” koji brinu o tome da ga nauče određenim navikama koje mu daju osjećaj sigurnosti unutar skupine.

Ti isti “gospodari” se brinu i o tome da stvaraju strah od gubljenja tih istih navika, barem do tada dok to odgovara namjerama spomenutih “poučavatelja”.

Mi rastemo u društvu oblikovanom različitim motivacijama: neke od njih su prirodne i svojstvene povijesnim potrebama, dok su druge stvorili interesi i mode koji upravljaju pokretima velikih masa tijekom nekog vremena.

To su, prije svega, umjetne potrebe, ili one koje, obojane neprirodnošću, najviše sputavaju ljude i sprječavaju mijenjanje u bilo kojem smislu.

Objasnimo to na slijedećem primjeru: voljeti i osjećati se voljen je prirodna potreba svakog ljudskog bića.

No, pomodni društveni zahtjevi vezuju uz ljubav cijeli niz uvjeta koji je čine umjetnom i gotovo nemogućom živjeti.

Tako, osim osjećaja, treba imati materijalna dobra i utjecajan položaj, a to zatvara vrata iskrenom zajedničkom životu.

Čovjek promatra što čine ostali i ponavljanjem tih djela postiže određeni psihološki mir koji mu omogućava da se dostojno smjesti unutar zajednice.

On se bori kako bi stekao stvari koje se smatraju neophodnima, a kad ih jednom stekne, ne smije ih napustiti jer bi time izgubio vlastitu stabilnost, koja se nažalost oslanja na osnove koje su izvan njega samog.

Na isti način mode nameću određene stilove ponašanja, izražavanja, ljudskih odnosa, mišljenja i vjerovanja koji osiguravaju “normalnost” bar za neko vrijeme.

Treba biti u toku da bi se slijedila ova nametnuta strujanja i mijenjati se s njima kako se ni za jedan korak ne bi udaljili od stada.

Otuda potječe strah od promjene.

 Svaka promjena, ako je istinska, podrazumijeva izdvajanje bilo u dobrom ili lošem smislu, napuštanje općeprihvaćenih normi, riskiranje da se bude različit i da se izgube neke od cijenjenih vrijednosti ustoličenih upravo onom neprirodnošću.

Moguć je i nestanak lažne naklonosti onih koji su nas malo ili nimalo voljeli, kao i nestalnog ugleda postignutog vezivanjem uz prolaznu pomodnost.

Za nas koji nastojimo postati filozofi, koji ljubimo mudrost, prva i osnovna promjena koju moramo pokrenuti je buđenje svijesti.

Netom što ona izroni iz amorfne mase naših potreba i fizičkih, psihičkih i mentalnih prohtjeva, ona istovremeno pokreće cijeli niz promjena.

Dok se živi na slijepo, malo znači usvojiti ovaj ili onaj oblik ponašanja i u njemu se učvršćivati, ali aktivna svijest obavezuje na to da se ponovo preispitaju mnogi aspekti života koji prije njenog pojavljivanja nisu imali nikakvu važnost.

Filozof se prije svega navikava postavljati duboka pitanja o životu, o sebi samome, o sudbini…

Njegov um se sve više okreće istraživanju i vodi ga preispitivanju vlastitog načina života, ukazujući mu na nove puteve stalnog usavršavanja.

Promjene na koje se odlučuje filozof ne odgovaraju ni modi, niti općeprihvaćenim stavovima, naprotiv, to su promjene uzlaznog tipa u kojima je svaki korak jedna stepenica više na putu nadilaženja.

I više nego o promjenama, trebali bismo govoriti o jedinstvenim i istinskim elementima ljudskog bića, izvan doticaja promjena materijalne prirode, izvan doticaja života i smrti, strasti i mnijenja.

Zašto se onda bojimo promjena, kad smo svjesni da će nam ove osobite promjene donijeti samo dobro i dovesti nas do većeg duhovnog razvitka?

Zato što se one moraju postići vlastitim snagama, licem u lice sa samim sobom, a da pri tome odobravanje, pohvale i kritike drugih nemaju nikakvu važnost.

Zato što te promjene očigledno podrazumijevaju i neke gubitke, ali to su gubici koji će otvoriti prolaz novim stabilnim i harmoničnim vrijednostima.

Zato što svaka promjena sadrži rizike.

Uostalom, mi ne poznajemo nijednog heroja, nijednog miljenika bogova koji nije prolazio iskušenja s rizikom i koji nije iskušao SVE do svog pobjedonosnog izlaska.

I kao što smo prije rekli, zato što postoje i oni koji se plaše uspjeha, koji znaju da će se, kad se on ostvari, morati držati na visini tog uspjeha.

Pri tome si neće smjeti dopustiti padove ili depresije, budući da taj unutarnji uspjeh postavlja čvrste i odlučne zahtjeve pred vlastitom sviješću.

No, da li je to vrijedno pokušaja?

Sudbina čovjeka je u tome da dođe do najsavršenijeg stanja kao čovjek i, kako to navode ezoterijske tradicije svih vremena, da u svakom smislu raste u onom što je izvan ljudske uvjetovanosti dok se ne pokaže dostojnim učenikom bogova a ne već spomenutih “poučavatelja ljudi”.

Prije ili kasnije, do te sudbine moramo doći svi, s više ili manje patnje.

Promjena je obvezatan uvjet.

Dakle, zašto ne početi istog trenutka?

Zašto se ne riješiti straha koji sam po sebi nije nešto pozitivno?

Zašto ne razvijati hrabrost onoga koji zna što hoće i koji se za to bori?

Izbor je na nama: ili banalni strah od promjene onoga što se svakako mijenja i tako nas ostavlja nesposobnima, ili odlučna smjelost na definitivnu promjenu koja nas pretvara u muškarce i žene time potvrđene i sigurne u same sebe, koji kroče kroz Život licem prema Sudbini.

http://nova-akropola.hr