Prva stvar koje treba biti svjestan je čas kada se ti tihi trenuci pojave.

A kad se to dogodi, jednostavno prestanite raditi sve što radite. Sjednite u tišini, zaplovite s tim trenutkom. Nekoliko se prozora uvijek sami otvaraju, ali mi smo toliko zauzeti da nikada ne primjećujemo da se prozor otvorio te ulazi povjetarac, a i sunce je prodrlo. Tako smo zaokupljeni svojim poslom.

Zato promatrajte – rano ujutro kada ste svježi nakon dugog, dubokog spavanja, a svijet se upravo budi, ptice počinju pjevati, a sunce se diže.

Ako osjetite kako vas taj trenutak okružuje, kako u vama raste prostor, samo se spustite u njega.

Sjednite tiho pod stablo, uz rijeku, ili u svoju sobu i samo postojite – nema se što drugo raditi. Samo se veselite tom mjestu i nemojte pokušati produžiti trenutak.

Kad saznate u čemu se sastoji trik, pojavit će ih se još više.

Tada vas počne prožimati jedna vrsta sklada. Počinje se razvijati ljubavni odnos između vas i onog prostora koji se zove tišina, vedrina, mirnoća, mir.

I veza postaje sve dublja. Konačno, napokon, ona je uvijek i tamo bila. Uvijek možete sklopiti oči na trenutak i pogledati je, ona je ondje.

Možete je gotovo dodirnuti, ona postaje opipljiva. Ali to je umijeće. Ono se ne uči, već upija.