Nama koji život provodimo pod darežljivim zrakama Sunca, kupani u njegovu sjaju i toplini, okruženi njegovom stvaralačkom moći, teško je zamisliti da postoje mjesta na ovom planetu u kojima vlada vječna tama; mjesta prilagođena jednom neizmjerno sporijem ritmu života i vremena, jednom životu koji kao da iz svih svojih formi i oblika poručuje jednu jedinu poruku: “Ja trajem.”

Svi vi s imalo istraživačkog duha u sebi i željom da vidite, otkrijete i razumijete, pripremite se jer sada silazimo u svijet tmine…

Ovdje, u vječnoj tami, traje život kamena, život mjeren stoljećima i tisućljećima.

Ovdje rastu kristali i vlada beskrajna tišina, ili pak šume potoci i slapovi, dok se boje u svim tonovima prelijevaju po najnevjerojatnijim kamenim oblicima.

A iza svake staze, iza svakog zavoja krije se nešto novo, do tada neviđeno: tajanstveni hodnici i dvorane, golemi stupovi, jezerca i slapovi, stalagmiti i stalaktiti, sve ukrašeno divnim kalcitnim ukrasima.

Služeći se geološkim rječnikom, može se reći da špilju ili pećinu predstavlja jedan ili više glavnih kanala stvorenih djelovanjem vode u vapnenačkim masivima, na koje se nadovezuje niz bočnih kanala.

Ali, time svakako nije rečeno sve.

Nije rečeno ništa o svim onim ukrasima na stropovima, o kristalnim fontanama, stalaktitima i stalagmitima kojima je potrebno deset do sto godina da narastu jedan milimetar. Nije rečeno jer riječima se ni ne može sve izraziti.

Svaka je špilja po nečem različita od druge, i to ne samo oblikom, nego i načinom na koji ih čovjek doživljava.

Ponegdje se osjeća kao kod svoje kuće, drugdje mu se čini da je stigao u svijet iz bajke i da će svaki čas ugledati nekog bradatog patuljka s čekićem i dlijetom… ili se osjeti malen i slab usred goleme dvorane, kao u kakvoj katedrali.

Ponegdje osjeti tajanstvo i strah pred nepoznatim i najradije bi odmah pobjegao, a drugdje ga sve nagoni na razdraganost i smijeh.

Kristalna špilja, Naica, Meksiko

Špiljski hram Dambulla, Šri Lanka

Platonov mit o pećini

Postojnska jama

Uzimajući u obzir sve prirodne aspekte koje ima, ne iznenađuje činjenica da gotovo sve predaje uzimaju špilju ili pećinu kao važan simbol.

Mnoge kulture smatraju špilju arhetipom maternice, mjestom rođenja i obnavljanja, o čemu svjedoče brojni mitovi o postanku, preporodu i inicijatskim obredima.

Tako, na primjer, u starim egipatskim, pitagorejskim, dionizijskim i drugim inicijatskim obredima, kandidati ulaze u špilju, gdje savlađuju određene prepreke, i otuda se pomlađeni uspinju na nebo.

Drevna kineska tradicija kaže da pod špilje predstavlja zemlju, a svod nebo.

Voda koja kapa sa stropa na njemu stvara stalaktit, a na podu špilje stalagmit.

U jednom trenutku oni se spajaju i čine stup koji nadalje drži svod.

Kao što kap vode pada na stalagmit, tako se pred mudraca postavljaju situacije koje mu omogućuju, ukoliko ih ne izbjegava i ne zaobilazi, da postupno, malo po malo, približava granicu između zemlje i neba.

Sve dok se, u jednom trenutku, granica ne izgubi, a on postane posrednik između dvaju svjetova (duha i materije).

Tradicionalno indijsko graditeljstvo smješta hram u pećinu izdubljenu u planini.

U simbolizmu je taj hram prikazan kao trokut u koji je smješten manji, ali obrnutim smjerom.

Veći trokut predstavlja planinu u koju je smještena špilja – manji obrnuti trokut – koja od čiste otkrivene istine stvara skrivenu.

S vremenom su hramovi-pećine u planinama zamijenjeni građevinama koje predstavljaju planinu u čijem se srcu nalazi pećina.

To je imitiranje hrama-pećine vidljivo kroz različite civilizacije u Indiji, Egiptu i Americi.

U grčkoj filozofskoj tradiciji pećina predstavlja svijet.

U Platonovoj alegoriji o pećini (Država, Knjiga VII, 514 a) Sokrat govori Glaukonu da je ovaj svijet mjesto neznanja i patnji, gdje su bogovi ljudske duše okovali kao u pećini.

Duša se mora osloboditi sjena i slika koje u njoj stvara ovaj svijet privida da bi sagledala stvarni svijet, svijet Ideja.

Kad to postigne, duša izlazi iz pećine i penje se na novu evolucijsku stepenicu.

S druge strane, pećina je i simbol najdublje nutrine bića, u makrokozmosu i u mikrokozmosu.

U Kothaupanishadi, koja govori o temelju upanišadskog učenja, bog podzemnog svijeta, Yama, govori Naciketasu koji kreće putem znanja: “Otkrit ću ovo tebi: ja poznajem plamen što vodi k nebu, plamen što put je do beskrajnih svjetova i uporište, znaj da on je skriven u dubini srca.”

Pritom Yama koristi sanskrtski izraz Nihitam guha yam, što znači “skriven u pećini”.

Spomenimo na kraju i to da sve tradicije uz špilje vežu i njihove čuvare, duhove prirode, kojima treba zahvaliti izgled, ugođaj i ukrase svake špilje, a često su povezani i s tajanstvenim blagom koje čuvaju.

Oni koji bi zbog bilo kojeg razloga ulazili u špilju, nosili su sa sobom darove za ta bića, a uz to su i strogo pazili da unutra ništa ne lome ili nepotrebno prljaju.

Danas je od te predaje ostalo samo puko praznovjerje o vješticama, zmajevima, vragovima i sličnim bićima koja nastanjuju špilje, o čemu govore bezbrojne seoske priče.

U svakom slučaju i bez obzira na te priče, špiljske ukrase treba shvatiti i promatrati kao umjetnička djela i tako se ophoditi prema njima.

Dakle, ne lomiti ih, ne pisati po njima, niti na bilo koji drugi način uništavati njihovu ljepotu.

Umjesto da sa sobom ponesemo neku materijalnu uspomenu iz špilje ili da u njoj ostavimo dokaz našeg posjeta, radije pokušajmo osjetiti i prihvatiti ono što nam takvo mjesto može ponuditi i prenijeti jer takve su uspomene ljepši i dragocjeniji suveniri.

http://nova-akropola.hr