Sándor Márai (izvorno Sándor Károly Henrik Grosschmied de Mára) rođen je 11. travnja 1900. godine u gradu Kassa, danas slovačkim Košicama.

Školovao se u Leipzigu, a kao mladić putovao je i upoznavao najveće europske gradove.

Pripadao je srednjoeuropskom kulturnom krugu.

Likovi u njegovim djelima još uvijek cijene i poštuju prave ljudske vrijednosti koje su bile dio humanističke kulture građanske srednje klase u prvoj polovini XX. stoljeća.

Bio je iznimno plodan pisac i novinar, pisao je romane, eseje, drame i članke.

Do svoje 44. godine napisao je preko četrdeset djela.

U razdoblju između Prvog i Drugog svjetska rata bio je najutjecajniji mađarski pisac.

Kao čovjek izrazito slobodarskog duha, osjetljivog na ljudska stradanja, nije bio prihvatljiv ni fašistima ni komunistima pa je 1948. godine emigrirao iz Mađarske.

U emigraciji je njegov književni žar utrnuo, kao što je nestala i građanska klasa, nositeljica mađarske i europske kulture.

Piše još jedino dnevnik koji je započeo 1944. godine te povremeno članke za radio Slobodna Europa.

U njegovom dnevniku, možda još više nego u ostalim njegovim djelima, možemo osjetiti da iz svog unutarnjeg, ljudskog kuta promišlja i prosuđuje vanjske događaje.

Umro je 21. veljače 1989. godine u San Diegu.

Knjiga o travama inspirirana je stoičkom filozofijom koju je Márai prigrlio kao svoju životnu filozofiju i kojoj je i posvetio knjigu.

Pisana je donekle u maniri Marka Aurelija, ali za razliku od njega, više se bavi svakodnevnim ili, kako bi ih on nazvao, ljudskim stvarima.

Sastoji se od 202 crtice u kojima obuhvaća najrazličitije teme, od odijevanja i toga što je dobro za zdravlje do uzvišenih meditacija o vilinskom, duši, čudima i Bogu.

Sve teme izlaže na njemu svojstven human, duboko proživljen i promišljen način.

Poseban šarm knjizi daje humor koji je prisutan i u najozbiljnijim temama.

~ ~ ~

1.
O tome što je svrha ove knjige

Dakle, čitatelju, ova će knjiga biti iskrena i neće govoriti o idejama i junacima, već samo o onome što se tiče čovjeka.

Njezin pisac ne želi podučavati, već učiti.

Želi učiti iz knjiga koje su prije njega napisali mudraci i upućeni, želi učiti iz ljudskih života u mjeri u kojoj ih je uspio promotriti i razumjeti, želi učiti iz znakova života, dakle iz slova, iz ljudskih srca, iz trava i nebeskih znakova istodobno.

Jer sve to zajedno oblikuje ljudsku sudbinu. (…)

12.
O tome kako svakoga dana moraš ići dalje

JER si putnik, svakoga dana moraš ići dalje putem koji vodi tvom jedinom cilju, odnosno k spoznaji vlastite duše i božanskoga sadržaja skrivenoga u njoj.

To nije lako.

Pomisli samo kakve te sve napasti mame putem, da se odmoriš, da prekineš put i posvetiš se nečem drugom!

Pokraj puta stoji lijepa žena i neodoljivo ti se osmjehuje.

(…) Novac, odličja, titule i činovi nađu se na tvom putu, ali što ćeš sa svim tim ako pažnja, umor i vrijeme, koji su cijena svjetskoga priznanja, oduzimaju najbolje snage tvoje duše od spoznavanja božanskog?

Sudruzi ti podvikuju duž puta, zovu te k sebi, potiču na pakostan pothvat.

(…) Tako ti se otprilike obraća život svakoga dana, u svakome trenutku – zove te da se odmoriš, predaš putenosti, zabaviš i nađeš zadovoljenje u taštini i moći.

Ali to jednostavno nije tvoj zadatak!

Ti si putnik i svakoga dana moraš ići dalje.

Ne možeš znati dokad ćeš živjeti i hoćeš li uopće imati vremena da stigneš do krajnjeg cilja svoga puta, do spoznaje svoje duše i božanskoga.

Zato svakoga dana idi dalje, izranjavanih nogu i siromašan.

Jer si putnik.

29.
O odijevanju

ODIJEVANJEM se uopće ne treba zamarati.

35.
O stvarnim potrebama

(…) Treba znati kada si ti taj koji uistinu nešto želi, ti, tvoje tijelo, ukus, temperament, a kada si gladan ili žedan, ili osjetilno radoznao, zbog nezasitnosti, taštine ili dosade.

Trebaš živjeti prema stvarnim potrebama svoga tijela i po mjeri svoga karaktera.

45.
O duši i o moći

GORUĆE je pitanje svakoga starog mudroslovlja bilo: “Što je u moći čovjeka?”

I svi su jednoglasno odgovarali: “Samo duša.”

Ovo je najstarija, da, jedina istina, koju je čovjekov razum upoznao i prihvatio kao bezuvjetnu istinu.

Vrijeme, iskustvo, opažanje i razmišljanje nisu promijenili ovu istinu.

Samo je duša u našoj moći, ništa drugo. Ali, ova je moć neograničena.

Nitko je ne može povrijediti, nitko nam ne može oduzeti moć koju imamo nad svojom dušom, nema tog tiranina, društvenoga poretka, prirodnoga zakona, koji bi mogao spriječiti da u duši budemo slobodni.

Ova je sloboda bezuvjetna. I u usporedbi s tom slobodom, svaka druga, koju nam mogu dati društvo, moć i novac, nepotpuna je i relativna.

63.
O tome da stvari treba sačekati

ČEKATI, i to strpljivo poput anđela ili sveca, dok stvari – ljudi, misli, događaji – koje se tebe tiču ne dođu k tebi.

Ni jednim korakom ne žuriti k njima, ni jednim pokretom, ni jednom riječju ne požurivati njihovo približavanje.

Jer ti izvjesni ljudi, misli, situacije, koji su dio tvog života, karaktera, svjetovne i duhovne sudbine, neprestano putuju prema tebi.

Knjige. Muškarci. Žene.

Prijateljstva. Spoznaje, istine. Sve se to kreće prema tebi, lagano nadirući i jednoga dana se morate sresti.

Ne brzaj, ne požuruj njihov put i približavanje.

Ako se jako žuriš prema njima, može ti promaknuti ono što je važno, ono što je osobno tvoje.

Čekaj, velikom snagom, pažljivo, cijelom svojom sudbinom i životom.

92.
O velikim šumama i borovima

U ŠUMAMA postoji nešto potresno, posebno u borovim šumama.

Nije potresan samo njihov taman i dosljedan muk, njihove duboke sjene, crkvena uzvišenost i pobožno držanje.

Potresna je i volja života kojom velika šuma izražava snagu svijeta.

Zamislimo samo kakve su snage i namjere gradile na tisuće pedesetmetarskih borova.

Kako li je rasipna bila priroda u sjemenju, prašnicima, tučcima, pokusima, sijanju Sunca, kiši, vjetru, dok nije nastala jedna takva šuma, i kako je svjesno cilja i nijemo to bivanje koje ništa drugo ne želi osim postojati, samo rasti i stoljećima opstajati, potpuno izražavajući sebe, dišući, odgovarajući svijetu – i istovremeno ne napadajući nikoga i ništa te pružajući dom i život milijardama živih bića. Kako li je velika i mudra zajednica ta borova šuma od pedeset tisuća jutara.

Borovi poput predaka bdiju nad životom. Istovremeno snažnim deblima odgovaraju nebu i zemlji. Kada god možeš, idi u šumu.

129.
O remek-djelu i vilinskome

DA bi neko ljudsko djelo postalo remek-djelom i da bi bezrezervnim sjajem zadivljivalo i očaravalo ljude, osim dara, teme i besprijekorne izvedbe, potrebno je još nešto.

U remek-djelu postoji i određeni vilinski element koji svojom čudesnom svjetlošću isijava iz cjeline, tako nježno i čarobno kao što polarna svjetlost svijetli u ljetnoj noći, nestvarno a opet svjetlosno, jer se pod njom može vidjeti i čitati.

Remek-djelo neka bude istinito, točno, pametno, svjesno svrhe, razmjerno, brižno obrađeno, vjerno izvedeno – i neka bude još i nešto drugo.

Neka bude i vilinsko.

I uz svu samosvijest neka bude i samozaboravno.

Neka se stvara prema inženjerskim pravilima, ali neka u njemu bude i žličica zvjezdane maglice sa zlatnim zrncima, koja se rasipa prateći zviježđa.

Bez vilinskog, djela su samo “velika” ili “besprijekorna”.

Istinsko remek-djelo katkad i nije toliko besprijekorno.

Ono jednostavno zrači, u njemu je i “samo san”, i sjaj zvijezda, ono vilinsko.

A dio zadatka kad umjetnik više nije u stanju pomoći svomu djelu, taj posljednji potez kistom, ono vilinsko, dovršava Bog.

180.
O tome što je bio tvoj zadatak na zemlji

NAPOSLJETKU moraš znati što je bio tvoj zadatak na zemlji.

Nipošto ne taj da bi održavao kost, meso, mast i iznutrice izvjesne mase, stanja i kvalitete u kemijskom pogonu.

Niti to da bi skupljao titule i činove ili bio predsjednik nekog društva, da bi u urešenoj odori šetao i tresao zvoncem.

A niti to – što je već bolnije – da bi bio sretan; jer sreće nema, naime, sve tvoje težnje su se iskrivile u trenutku svog ostvarenja i više su teret nego radost.

Takav je čovjek.

Ne, tvoj je jedini zadatak, jedini smisao tvog postojanja na zemlji da spoznaš pravu narav ljudskih i svjetskih stvari, sveukupnost ljudskih i svjetskih pojava, i da se ponašaš časno i onda kad se tvoji bližnji ponašaju nečasno.

To je bio tvoj zadatak na zemlji, ništa više.

201.
O svijetu

I NIKADA ne zaboravi da si bio i sin svijeta.

Rođak zvijezdama, vodozemcima i Leonardu da Vinciju, Golfskoj struji i Malajkama, potresu i Lao-Tseu.

Sve te se to ticalo, iz iste ste tvari, jedna vas je duša stvorila, ista će vas ta duša primiti natrag.

To je sasvim sigurno.

202.
O sebi samome

I ZADNJIM dahom zahvaljujem sudbini što sam bio čovjek i što je iskra razuma svijetlila i u mojoj nejasnoj duši.

Vidio sam zemlju, nebo i godišnja doba.

Upoznao sam ljubav, djeliće istine, čežnje i razočaranja.

Na zemlji sam živio i polagano se razvedrio.

Jednog ću dana umrijeti, to je čudesno u redu i jednostavno!

Je li mi se moglo dogoditi nešto drugo, bolje, veličanstvenije?

Nije se moglo dogoditi.

Proživio sam ono najviše i najveličanstvenije: ljudsku sudbinu.

Nešto drukčije i bolje mi se i nije moglo dogoditi.

Priredila: Stela Kurpes

http://nova-akropola.hr