Potpuno ostvaren praktičar nastavlja se zadržavati prepoznavanjem prirode uma u trenutku smrti, i budi se u Temeljnoj Svjetlosti kada se ona objavi.

On ili ona bi mogli čak ostati u tom stanju nekoliko dana. Neki praktičari i učitelji umru sjedeći uspravno u položaju meditacije, a drugi u „položaju spavajućeg lava".

Pored njihova savršenog zadržavanja ravno­teže, bit će drugi znaci koji pokazuju da oni miruju u stanju Temeljne Svjetlosti: Još uvijek postoji određena boja i rumenilo na njihovom licu, nos se ne uleknjuje, koža ostaje meka i gipka, tijelo se ne ukrućuje, kaže se da oči zadržavaju blagu i suosjećajnu toplinu, i još uvijek ima topline u srcu.

Velika se pažnja posvećuje da se učiteljevo tijelo ne dodiruje, i održava se tišina dok on ili ona ne izađu iz toga stanja meditacije.

Gyalwang Karmapa, slavni učitelj i glavar jedne od četiriju osnovnih škola tibetanskog budizma, umro je u bolnici u Americi 1981.

Bio je izvan­redno nadahnuće svima uokolo njega zbog svojeg neprestanog dobrog ras­položenja i suosjećanja.

Liječnik Ranulfo Sanchez, šef kirurgije, je rekao:

Osobno sam osjetio da Njegova Svetost nije bio samo jedan običan čovjek. Kada vas je gledao, bilo je kao da vas je istraživao iznutra, kao da je kroz vas mogao vidjeti.

Bio sam vrlo dojmljen načinom kako me je gledao i činilo se da razumije što se događa.

Njegova je Svetost ganula gotovo svakoga u bolnici tko je s njim stupio u vezu.

Mnogo bi nam se puta kada smo osjetili da je blizu smrti, nasmiješio i rekao nam da smo bili u krivu, i onda se stanje poboljšalo...

Njegova Svetost nije nikada uzimao nikakve lijekove protiv bolova.

Kada bi ga liječnici vidjeli i shvatili da mora duboko trpjeti bol, pitali bi ga: „Boli li vas jako danas?" On bi rekao: „Ne".

Prema kraju on je mogao naslutili našu zabrinutost i to je postala uzastopna pošalica.

Mi bismo ga pitali: „Da li vas danas jako boli?" On bi se nasmiješio s krajnje ljubaznim osmijehom i rekao: „Ne."

Svi su njegovi životni znaci bili vrlo slabi.

Dao sam mu injekciju.... tako da bi se mogao pričestiti.

Napustio sam sobu na nekoliko minuta dok je on razgovarao sa tulkusom, kojega je uvjerio da ne namjerava umrijeti tog dana.

Kada sam se vratio pet minuta kasnije, on je sjedio uspravno, širom otvorenih očiju, i rekao jasno: „Zdravo, kako ste?

Svi su mu vitalni znaci promijenili smjer i za pola sata on je sjedio u krevetu, razgovarao i smijao se.

Medicinski to je nečuveno; sve su bolničarke bile blijede.

Jedna je od njih podigla svoj rukav da mi pokaže svoju ruku, svu naježenu.

'Bolničko je osoblje primijetilo da tijelo Karmapa nije slijedilo uobičajeno napredovanje smrtne ukočenosti i raspadanja, nego se činilo da je ostalo posve isto kao što je bilo kada je umro.

Nakon nekog vremena osjetili su da je područje oko njegovog srca bilo još uvijek toplo. Liječnik Sanchez je izvijestio:

Doveli su me u sobu oko trideset šest sati nakon što je on umro.

Opipao sam područje točno iznad njegovog srca, i ono je bilo toplije od okolnog područja.

To je nešto za što ne postoji medicinsko objašnjenje.

Neki učitelji umru sjedeći u meditaciji, sa tijelom koje samo sebe podupire.

Kalu Rinpoche je umro 1989 u svom samostanu na Himalayi, s nekoliko prisutnih učitelja i liječnika i bolničarki.

Njegov najbliskiji učenik je napisao:

"Sam Rinpche je pokušao sjesti, i imao je poteškoća da to učini. Lama Gyalsen, osjećajući daje to možda vrijeme, i da bi ne sjediti za Rinpochea moglo stvoriti prepreku, podupro mu je leđa dok je sjedao.

Rinpoche je ispružio svoju ruku prema meni, i ja sam mu također pomogao da sjedne. Rinpoche je htio sjesti apsolutno uspravno, rekavši to i ukazujući pokretom svoje ruke.

Liječnik i bolničar su bili uzbuđeni time, i Rinpoche je blago opustio njegov položaj tijela.

On je usprkos tomu zauzeo položaj meditacije...

Rinpoche je postavio svoje ruke u položaj meditacije; njegove otvorene oči zapiljile su se prema van u meditacijski pogled, i njegove su se usne tiho pomicale.

Osjećaj dubokog spokoja i sreće spustio se na nas i raskrilio se kroz naše umove.

Svi mi prisutni smo osjetili da je neopisiva radost koja nas je ispunila bila najblaži odraz onoga što je prožimalo Rinpocheov um... Polagano su se Rinpocheov pogled i očni kapci spustili a disanje prestalo."