PROČITANO

895

PUTA

SMRT I PONOVNO ROĐENJE - Temelj

Vezani članci

Bili su upitani: „Što ste učinili sa svojim životom." Što ste učinili za druge?" Sve te misli u jednoj činjenici: da u smrti ne možemo izmaknuti od toga tko ili što mi uistinu jesmo. Bez obzira sviđalo vam se to ili ne, naša prava priroda je objelodanjena. Ali važno je znati da postoje dva obličja našega bića koje se razotkrivaju u trenutku smrti: naša apsolutna priroda, i naša relativna priroda - kakovi jesmo, i kakovi smo bili, u ovome životu.

Često čujemo izjave kao: „Smrt je trenutak istine", ili „Smrt je točka kada se konačno sučeljavamo sami sa sobom".

I vidjeli smo kako oni koji prolaze kroz iskustvo blisko smrti ponekad izvještavaju kao da su očevici vlastitih života koji se ponovno odigravaju pred njima.

Bili su upitani: „Što ste učinili sa svojim životom." Što ste učinili za druge?" Sve te misli u jednoj činjenici: da u smrti ne možemo izmaknuti od toga tko ili što mi uistinu jesmo.

Bez obzira sviđalo vam se to ili ne, naša prava priroda je objelodanjena. Ali važno je znati da postoje dva obličja našega bića koje se razotkrivaju u trenutku smrti: naša apsolutna priroda, i naša relativna priroda - kakovi jesmo, i kakovi smo bili, u ovome životu.

Kao što sam objasnio, u smrti svi su sastavni dijelovi našega tijela i uma oljušteni i raznijeti.

Budući da tijelo umire, osjetila i suptilni elementi postepeno nestaju, i tome slijedi i smrt uobičajenih pojava uma, sa svim njegovim negativnim emocijama ljutnje, žudnje, i neznanja.

Konačno ništa ne ostaje što bi zatamnjivalo našu istinsku prirodu, jer sve što je u životu zamračivalo prosvijetljen um je otpalo.

I ono što je otkriveno je praiskonski temelj naše apsolutne prirode, koji je kao čisto nebo bez oblaka.

To se zove buđenje Temeljne Svjetlosti, ili „Jasna Svjetlost", gdje sama svijest završava u sveobuhvatnom prostoru istine.

Tibetanska knjiga mrtvih navodi o tom trenutku:

Priroda svega je otvorena, prazna i pusta kao nebo. Svjetlosna praznina, bez centra ili periferije: Čista, sušta Rigpa se budi.

Padmasambhava ocrtava svjetlost:

To samooživotvoreno Jasno Svjetlo, koje je od samog svog početka bilo nerođeno,

Ono je dijete Rigpe, koja je "i sama bez roditelja - kako zbunjujuće!

Ta samoostvorena mudrost od nikoga začeta - kako izvanredno!

Nikada nije proživjela rođenje i ničega nema u njemu što bi uzrokovalo da umre - kako izvanredno!

Iako očevidno vidljivo, pa ipak nema nikoga tko ga vidi - kako zbunjujuće!

Premda je putovalo kroz samsaru, neozlijeđeno ostalo - kako iznenađujuće!

Mada je iskusilo samo buda prosvjetljenje, nije mu se dobrostivost zbila - kako zapanjujuće!

Makar postoji u svakome posvuda, otišlo je neprepoznato - kako zbunjujuće!

Pa iako je svojstvo koje je suštinski najviše vaše, vi ga tražite svugdje drugdje -kako zbunjujuće!

Zašto je to tako da se to stanje zove „svjetlost" ili Jasno Svjetlo?

Učitelji imaju različite načine objašnjenja.

Neki navode da to pokazuje zračeću jasnoću prirode uma, njegovu potpunu nezavisnost o tami ili zamračenju: „Slobodno od tame nedoznavanja i obdareno s mogućnošću spoznaje."

Drugi učitelj opisuje svjetlost ili Jasno Svjetlo kao „stanje najmanje nesabranosti", jer su svi elementi, osjećaji, i ćutila -predmeta, nestali.

Važno je da se ono ne pobrka sa fizičkim svjetlom koje poznajemo, niti sa doživljajem svjetla koja će se otvoriti ubrzo u sljedećem bardou; svjetlost koja niče u smrti je prirodno zračenja mudrosti naše osobne Rigpe, „nepomiješana priroda prisutna tijekom čitave samsare i nirvane."

Buđenje Temeljne Svjetlosti, ili Jasnog Svjetla, u trenutku smrti, velika je prilika za oslobođenje.

Ali je bitno pojmiti u kojim granicama je ta mogućnost dana.

Neki su moderni pisci i istraživači o smrti podcijenili dubokoumnost tog trenutka.

Jer oni su pročitali i protumačili Tibetansku knjigu mrtvih bez potpore usmenih uputa i vježbe koje potpuno objašnjavaju njezin posvećeni smisao, i oni su ga suviše pojednostavili i donijeli prenagle zaključke.

Jedna pretpostavka koju oni tada stvaraju je ta da buđenje Temeljne Svjetlosti jeste prosvjetljenje.

Mogli bismo svi voljeti poistovjetiti smrt sa rajem ili prosvjetljenjem; ali važnije od pukog razmišljanja punog želja je znati da jedino ako smo doista bili upoznati sa prirodom našeg uma, našom Rigpom, i jedino ako smo ju utemeljili i ustalili kroz meditaciju i uklopili ju u naš život, trenutak smrti će ponuditi stvarnu mogućnost za oslobođenje.

Čak ako nam se Temeljna Svjetlost predstavi prirodno, većina nas je potpuno nepripremljena za njezinu krajnju neizmjernost, prostranu i suptilnu dubinu njezine sušte jednostavnosti.

Većina nas jednostavno neće imati načine da je prepozna, budući da se nismo zbližili sa načinima njenog prepoznavanja u životu.

Ono što se tada događa je to, da mi težimo djelovati instinktivno sa svim našim prošlim strahovima, navikama, i uvjetovanim stanjima, sa svim našim starim reagiranjima.

Premda negativne emocije mogu umrijeti da bi se svjetlost pojavila, životne navike još uvijek ostaju, prikrivene u pozadini našeg uobičajenog uma.

Iako sve naše zbunjenosti umru u smrti, umjesto prepuštanja i otvaranja svjetlosti, u našem strahu i neznanju mi se povlačimo i instinktivno ustrajavamo u pohlepnom posezanju.

To je ono što nas sprječava da bismo uistinu upotrijebili taj moćni trenutak kao jednu mogućnost za oslobođenje.

Padmasambhava kaže: „Sva su bića bila živjela i umirala i bila ponovno rađana bezbroj puta.

I opet iznova oni su doživljavali neopisivo Jasno Svjetlo. Ali budući da su pomračeni tminom neznanja, oni beskrajno lutaju u beskonačnoj samsari."