SMISAO - GABRIEL GARCIA MARQUEZ

Kad bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo marioneta,
i podario mi komadić života,
moguće je da ne bih kazao sve što mislim,
ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem.
Stvari bih cijenio, ne po onome što vrijede,
već po onome što znače.
Spavao bih manje, sanjao više,
shvatio sam da svaka minuta koju provedemo zatvorenih očiju
gubimo šezdeset sekundi svjetlosti.
Hodao bih kad drugi zastanu,
budio se dok ostali spavaju.
Slušao bih kada drugi govore, i kako bih uživao u sladoledu od čokolade.
Kada bi mi Bog podario komadić života, oblačio bih se jednostavno,
izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otkrivenim ne samo tijelo već i dušu.
Bože moj, kada bih imao srce ispisivao bih svoju mržnju na ledu,
i čekao da ugrije sunce.
Slikao bih Van Goghovim snom, na zvijezdama jednu Benedettijevu poemu,
a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u času svitanja.
Zalijevao bih ruže suzama, da bih osjetio bol njihovih bodlji i
strastveni poljubac njihovih latica…
Bože moj, kada bih imao jedan komadić života…
Ne bih pustio da prođe ni jedan dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim.
Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare,
a ne znaju da su ostarjeli kada prestanu da se zaljubljuju.
Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče letjeti.
Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću, već sa zaboravom.
Toliko sam stvari naučio od vas ljudi…
Naučio sam da čitav svijet želi živjeti na vrhu planine,
a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica.