SLAVUJ I RUŽA

 

 

Rekla mi je kako će plesati sa mnom ako joj donesem crvene ruže – uzviknu student – ali u cijelom mom vrtu nema crvene ruže.

Iz svog gnijezda na hrastu ljutiku čuo ga slavuj, izvirio između lišća i čudio se.

“Nema crvene ruže u cijelom mom vrtu” uzvikivao je i divne mu se oči napuniše suzama. “

Ah, do kakvih sitnica stoji sreća!

Pročitao sam sve što su napisali mudraci i znam filozofiji sve tajne, ali mi je život bijedan jer mi nedostaje crvena ruža”.

“Evo napokon vjernog ljubavnika” reče slavuj.

“Iz noći u noć pjevao sam o njemu, iako ga nisam znao: iz noći u noć pričao sam njegovu priču zvijezdama, a sada ga vidim.

Kosa mu je tamna kao zumbulov cvijet, a usne mu rumene kao ruža koju želi; ali lice mu je od ljubavi poblijedjelo kao bjelokost i jad mu se ocrtao na čelu.

“Sutra uvečer priređuje vladar ples” mrmljao je mladi student “a moja će ljubav biti na plesu.

Ako joj donesem crvenu ružu, plesat će sa mnom sve do jutra.

Ako joj donesem crvenu ružu, držat ću je u zagrljaju i ona će mi nasloniti glavu na rame, i stezat ću ruku njenu u svojoj.

Ali nema crvene ruže u mome vrtu, zato ću sjediti sam a ona će proći mimo mene.

Neće ni mariti za mene i srce će mi pući”.

“To je zaista pravi ljubavnik” reče slavuj.

”O čemu ja pjevam, to on trpi: što je meni radost, njemu je jad.

Ljubav je zaista divota.

Vrjednija je od smaragda i skupocjenija od finih opala. Biser i mogranj ne mogu da je kupe niti se prodaje na tržištu.

Ne stječu je trgovci niti se može zamijeniti na vagi za zlato.

“Muzičari će sjediti na svojoj galeriji” reče mladi student, “i svirat će na svojim instrumentima, a moja će ljubav plesati uz glas harfe i svirala.

Plesat će tako lako da nogama neće dodirivati pod, a dvorani će se u šarenim haljinama zgrtati oko nje.

Ali sa mnom neće plesati jer nemam crvenu ružu da joj dam” i on se bacio u travu, pokri lice rukama i zaplaka.

“Zašto on plače” zapita mali zeleni gušter kad je protrčao kraj njega, a rep napeo uvis.
“Zaista, zašto” reče leptir koji je lepršao za sunčanom zrakom.
“Zaista, zašto” šapne svom susjedu bijela rada nježnim, tihim glasom.

“Plače zbog crvene ruže” reče slavuj.

“Zbog crvene ruže”zaviču oni, “jako smiješno”!
A mali gušterčić, koji je bio cinik, nasmija se na sav glas.

Ali slavuj je razumio tajnu studentovog jada te je šuteći sjedio na hrastu i promišljao o tajnoj ljubavi.
Odjednom on raširi smeđa krila za let i ustremi se u zrak.

Prolete šumarkom  kao sjena i kao sjena proleti vrtom.
Usred proplanka stajala je divna ruža pa kad ju je slavuj spazio, poleti do nje i spusti joj se na grančicu.
“Daj mi crvenu ružu” dovikne joj, “a ja ću ti otpjevati svoju najslađu pjesmu”.

Ali ruža odmahne glavom:
“Moje su ruže bijele” odgovori ona, “bijele kao pjena morska i bjelje nego snijeg na planini.

Ali idi do moje sestre koja se plete oko starog sunčanika i možda će ti ona dati ono što ti želiš”.

Odleti slavuj ka ruži što se plete oko starog sunčanika.
“Daj mi crvenu ružu” dovikne joj “a ja ću ti otpjevati svoju najslađu pjesmu”.

Ali ruža odmahne glavom:
“Moje su ruže žute” odgovori ona “žute kao kosa morske vile što sjedi na prijestolju od jantara i žuće nego sunovrat što cvjeta na livadi dok je kosac ne pokosi.

Ali idi do moje sestre koja raste pod studentovim prozorom i možda će ti ona dati ono što želiš”.

Odleti slavuj ka ruži što raste pod studentovim prozorom.
“Daj mi crvenu ružu” dovikne joj, “a ja ću ti otpjevati svoju najslađu pjesmu”.

Ali ruža odmahne glavom:
“Moje su ruže crvene” odgovori ona, “crvene kao golubove noge i crvenije nego silni koralj što se vije po oceanskoj pećini.

Ali zima je sledila moje žile, mraz je oprljio moje pupoljke, bura je slomila moje grančice i ja neću imati ruže cijele ove godine.
“Samo jednu jedinu crvenu ružu želim ja” uzvikne slavuj – jednu jedinu crvenu ružu!

Zar nema nikakav način kako bih je dobio?
“Ima način” odgovori ruža, “ali je tako strahovit te ti se ne usuđujem kazati ga”.
“Reci mi” reče slavuj, “ja se ne plašim”.
“Ako želiš crvenu ružu”, reče ruža, “moraš je stvoriti pjesmom po mjesečini i obojiti je krvlju iz svoga srca. Moraš grudi nabosti  na trn i pjevati mi.

Cijele cjelcate noći moraš mi pjevati, a trn ti se mora zabadati u srce, tvoja živa krv mora teći u moje žile da postane mojom.
“Smrt je velika cijena za crvenu ružu” reče slavuj, “a život je svakom jako drag.

Radost je sjediti u zelenoj šumi, motriti Sunce u zlatnim kolima i gledati Mjesec u bisernim kolima.

Sladak je glogov miris, slatki su zvončići što se kriju u dolini i crnica što cvjeta na brijegu.

Ali ljubav je bolja nego život, a što je ptičje srce prema ljudskom srcu”?
Raskrilio on smeđa svoja krila za let i uzvinuo se u nebo. Preletio vrtom kao sjena i kao sjena projurio šumarkom.

Mladi je student još ležao u travi gdje ga je slavuj ostavio i još mu se nisu bile osušile suze u divnim očima.

“Veseli se” dovikne mu slavuj, “veseli se, dobit ćeš svoju crvenu ružu!

Stvorit ću je pjesmom na mjesečini i obojit ću je krvlju iz srca svog.

Za uzvrat tražim jedino da budeš vjeran ljubavnik jer ljubav je mudrija od filozofije, koliko god bila filozofija mudra, i moćnija od vlasti, koliko god vlast bila moćna. Krilima joj je boja kao plamen, a plamene je boje tijelo njeno.

Usne su joj slatke kao med, a dah joj je kao tamjan.

Student pogleda iz trave i oslušne, ali nije razumio što mu slavuj govori jer je znao jedino ono što piše u knjigama.

No hrast je razumio i rastužio se jer je jako volio malog slavuja koji je sagradio gnijezdo u njegovim granama.
“Otpevaj mi posljednju pjesmu” šapne mu, “ostat ću sam samcat kad tebe ne bude”.
Tako je slavuj otpjevao hrastu pjesmu i glas mu je bio kao voda što žubori iz srebrnog vrča.

Kad je on otpjevao pjesmu svoju, ustane student i izvadi iz džepa bilježnicu i olovku.
“On ima formu” govorio je sam sebi, odlazeći šumarkom, “to mu se ne može poreći, ali ima li osjećanja?

Čini mi se da nema.

Zaista je poput većine umjetnika; sasvim je stil, a nema nikakve iskrenosti.

Ne bi se žrtvovao za druge.

Misli jedino na muziku, a svatko zna da su umjetnosti sebične.

Ali mora se priznati da ima u glasu nekih divnih zvukova.

Žalost je što ti zvuci ne kazuju ništa i nisu od nikakve praktične koristi”.
I ode u svoju sobu, legne na svoj slamnati krevet i stane misliti o ljubavi; a nakon časka zaspi.

A kad je Mjesec zasjao na nebu, odleti slavuj ka ruži i nabode grudi na trn.

Cijele cjelcate noći pjevao je grudi nabodenih na trn, a hladni kristalni Mjesec nagnuo se i slušao.

Cijele je noći pjevao slavuj, a trn mu se zabadao sve dublje i dublje u grudi i živa mu je krv isticala.
Pjevao je najprije kako se ljubav rodi u srcu mladića i djevojke.

A navrh ruže procvjetala je divna ruža, latica za laticom redala se kao što se pjesma redala za pjesmom. Bila je isprva blijeda kao magla nad rijekom, blijeda kao prvo jutro i srebrna poput krila zore.

Kao sjena nizija u srebrnom ogledalu, kao sjena ružina u ribnjaku, takva je bila ruža što je procvala na najvišoj grančici.

Ali ružino stablo dovikne slavuju neka se jače pritisne uz trn.

“Pritisni jače, mali slavuju” doviknulo mu ružino stablo, “jer će svanuti dan dok još nije dokončana ruža”.
Slavuj pritisne jače uz trn, a sve glasnije i glasnije orila mu je pjesma jer je pjevao kako se rađa strast u duši muškarčevoj i djevojčinoj.
A nježna rumen sunula u ružine latice, kao rumen na mladoženjinom licu kad nevjesti poljubi usta.

Ali trn se još nije bio zabio u srce i ružino je srce bilo još bijelo jer jedino krv iz slavujeva srca može da zacrveni ružino srce.

A stablo dovikne slavuju neka pritisne jače na trn. “Pritisni jače, mali slavuju” doviknulo mu stablo, “jer će svanuti dan prije no što je dokončana ruža”.

Pritisnuo slavuj jače na trn i trn mu dopre do srca i ljuta ga bol probola.

Gorka je, gorka bila bol, a sve uznositija i uznositija bila je njegova pjesma jer je pjevao o ljubavi što se usavršuje u srcu, što ne umire u grobu.

A divna se ruža zarumenjela kao rumen na istočnom nebu.

Crvenio se rub laticama, a kao rubin crvenjelo se srce.
Ali slavuju je sve više slabio glas i krila mu sve laganije lepršala, a oči se zamaglile.

Pjesma mu je slabila te slabila i on je osjećao da mu nešto guši grlo.
A zatim ispjeva posljednji pijev.

Bijeli ga je Mjesec čuo te zaboravio na svitanje i zastao na nebu.

Crvena ga je ruža čula, sva zadrhtala od zanosa i rastvorila latice hladnom jutarnjem povjetarcu.

Jeka ga je odnijela u svoju purpurnu pećinu u brdima i probudila pastire iz sna.

Preletio je preko trske kraj rijeke i ona je javila moru glas.

“Gledaj, gledaj” uzvikne ružino stablo, “ruža je sada savršena”!

Ali slavuj mu nije odgovorio jer je ležao mrtav u visokoj travi, s trnom u srcu.

A u podne otvorio student prozor i pogledao: “Divna li slučaja” uzviknuo, “evo crvene ruže!

Otkad živim, nikad nisam vidio ovakvu ružu.

Tako je divna da vjerojatno ima dugačko latinsko ime” i on se nagnuo i otrgnuo je.
Nataknuo zatim šešir i pohrlio k profesorovoj kući s ružom u ruci.
Profesorova je kći sjedila na vratima i motala na vretenu modru svilu, a psetance joj ležalo do nogu.

“Rekli ste da ćete plesati sa mnom ako Vam donesem crvenu ružu” reče student.

“Evo najcrvenije ruže na svijetu.

Večeras ćete je nositi kraj srca, a kad budemo plesali, pričat će Vam ona kako Vas ljubim”.

Ali djevojka se namršti:
“Bojim se da mi neće pristajati uz haljinu” odgovori ona, “osim toga, kancelarov mi je bratanac poslao prave dragulje, a svako zna da su dragulji vrjedniji nego cvijeće.

“Kunem se zaista, Vi ste jako nezahvalni” reče student zlovoljan i baci ružu na drum gdje je pala u jarak i kola je pregazila kotačem.
“Nezahvalna” reče djevojka.

“Reći ću Vam nešto, Vi ste jako surovi; a napokon, tko ste Vi?

Samo student.

Mislim da Vi nemate ni srebrne kopče na cipelama kao što ih ima kancelarov bratanac” i ona ustade i ode u kuću.

“Kako je ljubav glupa” reče student odlazeći.

“Nije ni napola toliko korisna kao logika jer ne dokazuje ništa i uvijek kazuje ono što se ne događa i navodi te da vjeruješ u nešto što nije istina.

Zaista je sasvim nepraktična, a kako je u naše doba glavno biti praktičan, vratit ću se ja filozofiji i učit ću metafiziku”.
Vratio se dakle u svoju sobu, izvadio veliku prašnjavu knjižurinu i uzeo je čitati.

 

 

Oscar Wilde