Upisao:

mlabos

25. veljače 2021.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

420

PUTA

Slava i sjaj Irana (IV. dio)

Ponovno uspostavljena iranska nacionalna država postala je jezgra carstva koje je na vrhuncu moći uključivalo Azerbajdžan, Armeniju, veći dio Iraka, Gruzije, Afganistana i Kavkaza, kao i dijelove Pakistana, Turkmenistana i Turske.

SAFAVIDI

Muzička soba palače Ali Qapu, Isfahan.

Palača Ali Qapu izgrađena je 1644. godine po nalogu šaha Abasa.

Sedmerokatna palača visoka četrdeset osam metara ujedno je predstavljala i glavni ulaz u sve dvorske zgrade u krugu trga Naqsh-e Jahan.

Na trećem se katu nalazi veliki balkon s mramornom fontanom u sredini; otud su safavidski vladari promatrali vojne parade i igre, primali delegacije, itd.

Na posljednjem, sedmom katu nalazi se jedinstvena akustična “Muzička soba”, djelo slavnog graditelja Reze Abasija.

U zidovima ovog kata nalaze se zanimljivo izvedene niše u kojima su smještene posude izrađene od vrlo tankog stakla, što doprinosi akustici prostora i istovremeno odražava kreativnost i domišljatost iranskih umjetnika i graditelja.

Grafička rekonstrukcija Chahar Bagha u Isfahanu.

Veza između starijih gradskih četvrti i novih rezidencijalnih četvrti koju je izgradio šah Abas bila je veličanstvena avenija s drvoredima nazvana Chahar Bagh: počinjala je na Maidanu, glavnom gradskom trgu Naqsh-e Jahanu i vodila do rijeke Zayandeh.

Ovaj četiri kilometra dugačak park, najveći u iranskoj arhitektonskoj povijesti, koristio se kao javni prostor za odmor.

Chahar Bagh se nastavljao i preko jedinstvenog i kolosalnog mosta poznatog kao Si-o-se pol kojim je uspostavljena veza s armenskom enklavom Nova Julfa, palačama safavidske elite te palačom u Abbasabadu.

Inače, Chahar Bagh je izrazito iranski nacrt vrta koji je kopiran u palači Alhambra u Španjolskoj i Taj Mahalu u Indiji.

Si-o-se pol, najpoznatiji primjer safavidske mostogradnje, sastoji se od trideset i tri dvostruka luka.

Neiscrpna vitalnost iranske tradicije potvrdila se još jednom kada se početkom XVI. stoljeća u sjeverozapadnom Iranu uzdigla safavidska dinastija.

Safavidi su postupno ujedinili rascjepkanu zemlju, uspostavili zakon i red i uveli čvrstu centraliziranu upravu.

Uvođenjem šijitskog islama kao nacionalne religije, umjesto ranijeg sunitskog, Safavidi su također obilježili početak nove ere u povijesti Irana.

Čini se da je ovaj oblik islama više odgovarao perzijskom mentalitetu jer je kult Alija, ključan u šijitizmu, također nerazmrsivo vezan s razvojem sufijskih redova još od XIII. stoljeća.

Sama safavidska dinastija vuče inače korijene od jednog šijitskog sufijskog reda koji je u XIV. stoljeću osnovao šeik Safi ad-Din Ardebili.

Ovaj red, kasnije nazvan Safaviyya, utemeljen je u gradu Ardebilu u sjeverozapadnom Iranu, odakle se proširio u ostale dijelove zemlje pod nasljednicima šeika Safija.

S vremenom je stekao političku i vojnu moć, a njegov karizmatični vođa šah Ismail zavladao je 1509. godine cijelim Iranom.

Zahvaljujući njemu te njegovim nasljednicima, šahu Tahmaspu, a osobito šahu Abasu Velikom, došlo je do izvanrednog preporoda iranske kulture koja je bujno cvjetala gotovo dva stoljeća, točnije do smrti šaha Abasa.

Vladavina šaha Abasa

Najistaknutiji safavidski vladar, šah Abas, stupio je na prijestolje 1587. godine.

Protjeravši Uzbeke na sjeveroistoku i Osmanlije na sjeverozapadu, zbog političkih i ekonomskih razloga preselio je svoju prijestolnicu iz Qazvina, na sjeverozapadu zemlje, u Isfahan u samom srcu Iranske visoravni.

Dok je šah Ismail bio istinski zaljubljenik u umjetnost i kulturu, pa je stupivši na prijestolje naložio izgradnju većeg broja biblioteka i radionica za umjetnike i obrtnike u svojoj službi, čini se da su sjajni graditeljski pothvati šaha Abasa, zbog čega je i prozvan Velikim, ipak bili više politički i ekonomski motivirani.

Naročito je poticao proizvodnju skupocjenih sagova i tekstila koji su bili jako traženi u Europi i drugdje pa je tekstilna industrija s glavnim središtima u Tabrizu, Isfahanu, Yazdu, Kašanu i Raštu odigrala ključnu ulogu u uspostavljanju ekonomskog blagostanja.

U svrhu jačanja trgovačke mreže sagradio je širom zemlje brojne karavan-saraje ili svratišta, mostove i ceste, podigao je bazare, a sam Isfahan pretvorio je u živo trgovačko središte.

S europskim je zemljama nastojao uspostaviti što bliskije veze jer je u njima vidio saveznike protiv zajedničkog otomanskog neprijatelja pa je u tom smislu dao izgraditi luku u Bandar-e Abasiju.

Također je nastojao vlastitu zemlju dovesti do već zavidne razine napretka postignutog u Europi.

Abasovo cvatuće gospodarstvo omogućilo je veličanstvene arhitektonske pothvate u samoj prijestolnici, gradsko planiranje se razvilo kao nikad prije u Iranu, a Isfahan se uzdigao do neviđenih visina raskoši i elegancije u islamskom svijetu.

Mada je arhitektura ovog doba manje originalna u odnosu na ranija razdoblja, velika arhitektonska novina ovog razdoblja je samouvjereno vladanje golemim prostorom.

Cijeli je grad zračio imperijalnim duhom safavidske vladavine, što se i danas ogleda u glavnom trgu, Maidanu Naqsh-e Jahanu, dimenzija 500 x 160 metara, koji je bio simbolički centar safavidske dinastije i njena carstva. Koristio se za održavanje svečanosti, sajmova, igara, itd.

Trg je sa sve četiri strane okružen građevinama: s južne strane džamijom šaha Abasa (Imamovom džamijom), s istoka džamijom šaha Lotf Allaha, sa zapada Abasovom palačom Ali Qapu te sa sjeverne strane ulazom u veliki bazar.

Tako je šah Abas na Maidanu združio svoju vlastitu moć s moći svećenstva i trgovaca.

Sve te glavne građevine praktički su djelo jednog čovjeka, šaha Abasa, koji je u svojoj četrdesetogodišnjoj vladavini sasvim rekonstruirao grad, izgradio četiri kilometra dugačku aveniju, odnosno šetalište s drvoredima i prekrasnim vrtovima po uzoru na one Kira Velikog u Pasargadi.

Ta avenija, nazvana Chahar Bagh, bila je arterijska veza između starijih gradskih četvrti i njegovih novih rezidencijalnih dijelova.

Počinjala je na glavnom gradskom trgu Naqsh-e Jahanu i vodila do prekrasnog mosta na rijeci Zayandeh.

No ipak, svojom ljepotom sve nadvisuju prekrasne džamije, glavni simbol islamske kulture i kao takve fokus umjetničkih ekspresija, pa su arhitekti svojoj inventivnosti najviše dali maha u izgradnji i ukrašavanju džamija.

One su najsjajnija remek-djela iranske arhitekture čije neopisivo mnoštvo detalja svojom skladnom ljepotom i spokojem koji izazivaju ostavljaju promatrača bez riječi…

Do naših dana sačuvale su svježinu koja je svojstvena samo vrhunskim umjetničkim djelima pa tako profesor Robert Hillenbrand sa Sveučilišta u Edinburghu kaže: Kad god posjetim Isfahan, uvijek me zateče osjećaj čarobnosti tog mjesta i, kao i u slučaju ostalih takvih mjesta koja privlače posjetitelje iz cijelog svijeta, nije uvijek lako odrediti o čemu se zapravo radi…

Safavidska arhitektura ima čudesnu sposobnost za teatralnost, za orkestriranje klimaksā, i za upravljanje pozornicom… u tome je velika snaga safavidske arhitekture.

Trg Naqsh-e Jahan je jedan od najvećih trgova na svijetu, oko sedam puta veći od Trga Svetog Marka u Veneciji.

Mauzolej šeika Safija, Ardebil.

Džamija šaha Abasa/ Imamova džamija jedna je od najizvanrednijih građevina u Iranu.

Ova je džamija označila vrhunac graditeljske kampanje koja je Isfahan pretvorila u safavidsku prijestolnicu.

Smještena je na južnoj strani trga Naqsh-e Jahan i zajedno s cijelim kompleksom na trgu arhitektonsko je remek-djelo koje se nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske kulturna baštine.

Gradnja je trajala 26 godina i dovršena je 1638.

Abasov karavan-saraj u Isfahanu, najslavniji od karavan-saraja, danas je obnovljen i pretvoren u najelegantniji hotel u Iranu s tradicionalnim sjajem.

Sagrađen je uz medresu.

U safavidskom su se razdoblju zaradom od ovog karavan-saraja podmirivali troškovi održavanja medrese te đačke stipendije.

Džamija šeika Lotf Allaha, podignuta u vrijeme šaha Abasa i posvećena njegovom tastu, šeiku Lotf Allahu koji je bio jedan od glavnih vjerskih vođa tog vremena.

Sama izgradnja trajala je 18 godina (1602/3. – 1618/19.), a arhitekt je bio Muhammad Reza Isfahani.

Ova je džamija jedinstvena iz više razloga.

Sastoji se od jedne kupolom nadsvođene prostorije, bez tipičnih obilježja kao što su četiri iwana, dvorište i minareti, budući da je podignuta za privatne kraljevske potrebe, a ne za velika okupljanja.

Izvana i iznutra obložena je prekrasnim plaštem od keramičkih pločica izvanredno bogatog i skladnog uzorka.

Unutrašnjost je uglavnom u plavim tonovima, a jedan dio izveden u žutim pločicama ostavlja dojam sunca koje sjaji iznutra.

Ova se džamija nekad zove i ženskom džamijom jer između nje i palače Ali Qapu postoji prolaz koji je ženama omogućavao odlazak u džamiju mimo očiju javnosti.

Kupola džamije Seyyed Roknoddin u Yazdu.

Šah je poticao i podupirao mnoge umjetnosti pa tako “umjetnostima knjige” (kaligrafijama, iluminiranim rukopisima i umjetničkim uvezima) iz tog vremena nema ravnih.

Izrada glaziranih keramičkih pločica u boji kojima su ukrašavane džamije, medrese i svetišta širom zemlje dosegla je sam vrhunac.

Prema riječima Paula Losenskyja, kreativna interakcija tradicije, imitacije i inovacije pronalazi svoj najpotpuniji izraz u svakom aspektu safavidskog Irana.

Tako dolazi do ponovnog oživljavanja filozofije kroz tzv. Isfahansku školu, a najznačajniji filozof tog doba je Mulla Sadra.

On u svojoj filozofiji sintetizira učenja Avicene, Suhrawardija, sufijske metafizike Ibn Arabija i teologije šijitizma i smatra se najznačajnijim islamskim filozofom nakon Avicene.

Učitelj Mulla Sadre bio je učeni šejk Baha’i, astronom, matematičar, filozof, a bavio se i sufijskom poezijom.

Tijekom Abasove vladavine Isfahan je bio otvoren grad koji je vrvio stranim izaslanicima i trgovcima iz Kine, Indije, Srednje Azije, Arabije, Turske i Europe, umjetnicima, putnicima kao i pustolovima.

Francuski draguljar Sir John Chardin koji je o svojim putovanjima i boravku u safavidskoj Perziji objavio knjigu Putovanja Sir Johna Chardina piše: Perzijanci su najciviliziraniji narod na Istoku, i što su Francuzi u Europu, to su oni na Orijentu…

Safavidski je Iran postao uzor izvrsnosti u umjetnostima i snažno je utjecao na druga dva velika carstva iz tog vremena: Osmansko i Mogulsko.

Tako su, primjerice, za izgradnju Taj Mahala najzaslužniji iranski arhitekti i obrtnici, pa je francuski povjesničar umjetnosti Rene Grousset rekao: Taj Mahal je duša Irana inkarnirana u tijelu Indije.

Drugi važan utjecaj na Indiju, osim iranske arhitekture i književnosti, izvršila je iranska tehnika minijaturnog slikarstva.

Na minijaturama dolazi do izražaja osebujna vještina u izradi izuzetno sitnih detalja, a to su tehnička obilježja perzijskog slikarstva kojima se danas najviše divimo.

Niti jedna druga kultura nije posvećivala toliko pažnje minijaturama kao što se to činilo u Iranu.

Grad je cvjetao čitavo jedno stoljeće, sve do afganistanske invazije početkom XVIII. stoljeća kada gubi značaj; glavni grad postaje Širaz, pa potom Teheran.

No Isfahan, prijestolnica dviju moćnih dinastija, Seldžuka i Safavida, bio je i ostao najslavniji iranski grad.

Sa Safavidima završava blistava stranica iranske povijesti.

Safavidsko je carstvo, zajedno s Otomanskim i Mogulskim, ujedno završno cvjetanje islamske civilizacije prije nego što je zavladao zapadni imperijalizam.

Tajna trajne privlačnosti

Arthur Upham Pope, utemeljitelj Instituta za iransku umjetnost i arheologiju u Sjedinjenim Američkim Državama koji je dugi niz godina živio u Iranu, govorio je da je umjetnost dar i glavni doprinos iranskog naroda svijetu, a da je prva iranska umjetnost oduvijek bila arhitektura, predislamska i islamska, te da je ova posljednja, ukorijenjena u čvrstoj vjeri i božanskom nadahnuću, najbogatije predstavljena u safavidskom Isfahanu.

Zaista, može se bez oklijevanja reći da malo koja zemlja posjeduje tako velik broj raznolikih arhitektonskih oblika očaravajuće ljepote.

Stvaranje tih umjetničkih čuda s njihovim specifičnim karakteristikama i homogenosti nikako ne može biti stvar slučaja.

Tragajući za tajnom privlačnosti iranske islamske arhitekture, odgovore pronalazimo u knjizi Islamska umjetnost i duhovnost (Islamic Art and Spirituality) prof. Seyyeda Hosseina Nasra koji kaže da u unutarnjoj dimenziji islamske tradicije treba tražiti njeno vrelo i snagu koja ju je stvorila i održavala tijekom stoljeća njenu magičnu privlačnost.

Gdje god je muhamedanska milost tekla i još teče, tamo treba tražiti izvor samog kreativnog čina koji je svetu umjetnost islama učinio mogućom, jer je samo po ovoj milosti bilo moguće kristalizirati u svijetu formi, vremena i prostora one istine koje Kur’an sadrži u svojoj nutarnjoj dimenziji. …

Naime, ova umjetnost ne bi mogla vršiti takvu duhovnu funkciju da nije najintimnije povezana i s formom i sa sadržajem islamske objave, budući da izvor izvanjskom vidi u nutarnjem.

S gledišta islamske metafizike i teologije koje izvor svih formi vide u Bogu, jer On je poznavalac svih stvari, te stoga bit ili forme svih stvari imaju svoju zbiljnost u božanskom Umu.

Prof. Nasr dalje kaže da je islamska umjetnost proizašla iz očitovanja jedinstva na planu mnoštva i raznolikosti.

Ona blistavo odražava jedinstvo božanskog principa te ovisnost svekolikog mnoštva o Jednome.

Ona svijet arhetipova čini izravno dostupnim fizičkim osjetilima, te prema tome služi kao most za putovanje duše od vidljivog i čujnog ka nevidljivome.

Islamska umjetnost zasnovana je na znanju koje je duhovne naravi, znanju koje su tradicionalni majstori te umjetnosti nazivali hikmah ili mudrost.

Ona ne oponaša izvanjske forme prirode već odražava njihove principe.

Ta je umjetnost zasnovana na znanosti unutarnje naravi koja se bavi ne izvanjskim pojavama stvari, već njihovom unutarnjom stvarnošću.

Uz pomoć ove znanosti i posredstvom muhamedanske milosti, barakah, islamska umjetnost manifestira se na izvanjskom planu opipljive egzistencije.

Ako promotrimo portal građevine kakva je Šahova džamija [u Isfahanu] s njenim zapanjujućim geometrijskim i arabesknim prepletima, osvjedočit ćemo se o ovoj istini kontemplirajući inteligibilni svijet u svijetu osjetilnih formi.

Promatrajući gotovo nestvarno lijepe i skladne uzorke koji krase islamske džamije, to očevidnijom postaje najdublja veza između ove umjetnosti i duhovnosti.

Takva umjetnost na krilima svoje oslobađajuće ljepote čovjeka uznosi ka njegovom prvobitnom božanskom prebivalištu….

Samo ono što izvire iz Jednoga može odvesti natrag Jednome, zaključuje prof. Nasr.

Otkrivajući korijen umjetnosti u islamskoj tradiciji, otvaraju se vrata prema Jedinstvu koje nadilazi islamsku tradiciju i dodiruje srca i umove ljudi svih tradicija.

Priredila Dijana Kotarac

http://nova-akropola.hr

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!