Upisao:

mlabos

24. veljače 2021.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

452

PUTA

Slava i sjaj Irana (III. dio)

Još od davnina iranske istočne granice bile su izložene nomadskim narodima različitog podrijetla koji su napadali u opetovanim i nepredvidljivim valovima.

Dolazak Seldžuka

Džamija Jameh u Isfahanu.

Jedna od kula, odnosno mauzoleja, zvanih Kharaqan u blizini Qazvina, u sjevernom Iranu podignutih u XI. st. Napravljene su od cigli složenih u jedinstven uzorak, visine oko 15 metara, promjera 4 metra. Izvanredan su primjer seldžučke arhitekture.

Još od davnina iranske istočne granice bile su izložene nomadskim narodima različitog podrijetla koji su napadali u opetovanim i nepredvidljivim valovima.

U XI. stoljeću veliki nomadski savez turskog podrijetla, tzv. Seldžuci, probili su se u sjeverni Iran i učvrstili se kao lokalna dinastija s moćnom vojskom.

Premda izvorno nomadski pastiri, Seldžuci su se pretvorili u vladare centralizirane države uz pomoć postojeće iranske državne uprave koju je dodatno unaprijedio i uredio slavni vezir Nizam al-Mulk.

Taj isti vezir utemeljio je sveučilišta u Nišapuru i drugim većim gradovima – dva stoljeća prije osnutka prvog europskog sveučilišta u Bologni.

Njemu u čast, ove škole visokog obrazovanja s jedinstvenim sustavom kampusa nazvane su nizamijama.

Od viđenja tog što čuđenje prati
Srce mu u očima, oči u srcu.

Nizami

Seldžuci su bili opčinjeni iranskom kulturom, ljepotom glazbe, poetske riječi, minijatura, itd., te su u vrlo kratkom vremenu postali veći Iranci od samih Iranaca.

Seldžučko razdoblje u Iranu (1037. – 1194.) vjerojatno je jedno od najsjajnijih razdoblja umjetničkog stvaralaštva u povijesti Irana i smatra se klasičnim razdobljem islamske umjetnosti.

Sultanieh, mauzolej Muhammada Khodabandeha, podignut u razdoblju od 1302. do 1312. godine.

Uz kupolu, koja se po svojim graditeljskim rješenjima uspoređuje s Brunelleschijevom, možda je najsmjelija inovacija građevine vijenac od osam minareta koji je nekoć opasivao kupolu.

Ideja o korištenju nekoliko minareta oduševljeno je kopirana na građevinama kasnijih razdoblja kao što su otomanska džamija i Taj Mahal.

Andre Godard ovako je opisao ovo veliko zdanje: “Tu je kupola promjera osamdeset stopa (24,5 metara), sagrađena isključivo od opeke, bez bilo kakve vrste potpornih stupova, tornjića ili konzola, koja stoji jednostavno pomoću savršeno osmišljenog i projektiranog profila… plava kupola, s blještavim vijencem od minareta, kao da lebdi u zraku.

Ovaj je efekt projektant nesumnjivo planirao, a postigao ga je elegantno i s očitom neusiljenom prirodnošću.”

U seldžučkom razdoblju cigla je postala manja i lakša, što je otvorilo vrata izvanrednim inovacijama u tehnikama gradnje.

Pojavljuju se nove ideje i novi oblici, od kojih je najkarakterističnija džamija s četiri iwana i kupolom.

Pečena cigla omogućila je izgradnju divovskih kupola i monumentalnih minareta, a počela se koristiti i kao dekoracija.

Ovaj se tip džamije proširio na čitav Bliski istok, sve do Anatolije i Egipta.

Najpoznatija džamija s četiri iwana iz ovog razdoblja nalazi se u Isfahanu, glavnom seldžučkom gradu.

Ovo je razdoblje donijelo još jednu novinu – tzv. muqarnas, odnosno vrstu konstrukcije s nišama u obliku saća koja je utjecala na čitav islamski svijet.

Prof. Marianne Barrucand s pariške Sorbonne kaže: Ono najživlje i najsnažnije što je nastalo u seldžučkom razdoblju svojevrsno je otkriće koje se iz Irana proširilo do Maroka i Španjolske, a to su muqarnasi u štukaturi i druge vrste dekoracija.

Predani muslimani, Seldžuci su osobito cijenili perzijsku poeziju koja se u ovom razdoblju već ispreplela sa sufijskim misticizmom, pa se ljude od pera od njihova vremena naziva “draguljarima riječi”.

Naime, ekstaza duše u trenutku sjedinjenja sa Stvoriteljem nigdje nije ljepše izražena nego u djelima perzijskih pjesnika.

Teheranski istraživač i pisac, dr. Hossein Elahi Ghomshei, kaže: U svakom je društvu uvijek bilo pojedinaca izuzetno istančana senzibiliteta koji su, promatrajući imaginativni obrazac pojavnog svijeta, zaključili da iza zastora postoji nebeski izvor iz kojega svi potječemo.

Oni se nisu, poput filozofa, zadovoljavali time da se uvjere u postojanje Stvoritelja ovog prekrasnog svijeta, već su gorljivo nastojali, dugim putovanjem kroz “sedam gradova ljubavi”, stići do praga Gospodara kreacije i vidjeti njegovu vječnu i apsolutnu ljepotu. Oni su bili ti čije su oči i srca stekla uvid i intuiciju.

Ako imaš uši za čuti, moju jasnu poruku primi;
Da s Njim povežeš svoje srce, sebe moraš napustiti.

Rumi

Prema britanskom orijentalistu Arthuru Johnu Arberryju: Perzijski mistični genij je u Rumiju pronašao svoj vrhunski izraz. …

On se u potpunosti potvrđuje kao izvor nadahnuća i radosti koji nije nadišao niti jedan drugi pjesnik u svjetskoj književnosti.

Saadi je bio neumoran putnik, učitelj i moralist; njegove su izreke riznica mudrosti.

No, najveću popularnost u Iranu ipak uživa Hafizova poezija koja priča o ljubavi, ljepoti i nesebičnosti, što samo po sebi otkriva mentalitet iranskog naroda.

Mjesec se penje i svijetli u svibanjskoj noći
I visi u lišću kao krvava naranča.
Ljiljan mu šalje svoj miris pun čežnje,
Slavuj mu pjeva najljepše ljubavne pjesme –
Ali on prolazi nebom hladan i ponosan.

Ti si mjesec, draga, a čežnja ljiljana,
čežnja je srca moga.
Moje su usne slavuj,
koje te preklinju svake proljetne večeri,
Ali ti si poput mjeseca
u studenom dahu noći,
Prolaziš nijema, hladna i ponosna.

Poput čempresa

Džamija imama Zadeha Mahroqa u Nishapuru, XI. stoljeće.

Tekstovi ukrašeni iluminiranim i pozlaćenim marginama i raznim ornamentima, Francuska nacionalna knjižnica. Iluminirani rukopisi postigli su vrhunac u vrijeme Timurida.

Timuridska džamija Goharšad u Mašadu u Khorasanu.

Džamija nosi ime po kraljici Goharšad, ženi timuridskog vladara šaha Rukha, koja je naložila njenu izgradnju. Džamija je dovršena 1418. godine.

Glavni arhitekt je bio Iranac iz Širaza, Ghavameddin Shirazi, koji je projektirao mnoge šah Rukhove građevine, a izvođači su uglavnom bili iz Širaza i Isfahana.

Džamija ima četiri iwana, prostrano dvorište dimenzija 50 × 55 metara i nekoliko šabestana (podrumskih prostorija korištenih u vrućim ljetnim mjesecima jer su imale svojevrsnu klimatizaciju pomoću badgira – vjetrohvatača i kanata – podzemnih bunara, starih iranskih arhitektonskih izuma).

Razdoblje od sto pedeset godina kulturnog i umjetničkog napretka zaustavile su ozloglašene mongolske horde Džingis-kana, koji je u XIII. stoljeću pokorio Kinu i potom se okrenuo ka Iranu i ostatku islamskog svijeta, uništavajući sve pred sobom.

Mada poharan, Iran se uspravio poput čempresa, snažnog simbola u iranskoj kolektivnoj svijesti još od arijskih vremena, koji se pred udarima vjetra savija i ponovno vraća u prvobitno stanje.

Naime, kako su mongolski nomadi imali plemensku kulturu, nedostajalo im je znanje i vještine potrebne za upravljanje zemljom tako visoke civilizacije te su se morali snažno oslanjati na iranske ustanove i administrativne snage.

S druge strane, iranska kultura je imala veliku regeneracijsku sposobnost, tako da su oni nakon dva naraštaja postali njeni gorljivi štovatelji i pobornici.

Postupno su se preobratili na islam, a njihova vladajuća dinastija Ilkanida za svoju je prijestolnicu odabrala sjeverozapadni iranski grad Tabriz.

U to je vrijeme Tabriz bio kozmopolitski grad koji je održavao trgovinske veze s dva velika europska grada: Venecijom i Genovom.

Marko Polo ovako opisuje Tabriz: Velik grad, okružen prekrasnim i ugodnim vrtovima; odlično je smješten, tako da se trgovačka roba donosi ovdje iz Indije, Baudaca [Bagdada], Mosula i Cormosa [Hormozgana], te iz mnogih drugih regija, a latinski trgovci, pogotovo Đenovljani, odlaze tamo kako bi kupili robu što dolazi iz stranih zemalja.

U predgrađu Tabriza Rashid al-Din Monafiq je izgradio Rab-i Rashidi, Grad znanosti, u kojem je zaposlio učenjake, liječnike i obrtnike.

Grad je uključivao dvadeset četiri karavan-saraja, tisuću petsto dućana, trideset tisuća kuća i posebnih četvrti za učenjake koji su se tu okupljali iz cijele zemlje.

Sufizam i poezija opet su bujali, a umjetnost izrade knjiga urodila je najljepšim perzijskim rukopisnim ilustracijama, dok je arhitektura dobila najveličanstvenije ruho od sjajne majolike.

Ilkanidska arhitektura u velikoj je mjeri nastavak seldžučkog stila, mada je njena osobitost postupno uvođenje boje u arhitekturu. Višebojne keramičke dekoracije postaju svojevrstan ukrasni plašt za građevinu.

No, mir i blagostanje naprasno su prekinuti još jednim napadom iz Srednje Azije u kasnom XIV. stoljeću, ovoga puta pod vodstvom Timura Lenka.

Kao što je bio slučaj i s ranijim osvajačima, i ovi su uskoro podlegli blagotvornom iranskom utjecaju.

Timur se ustoličio u Samarkandu u koji je sustavno dovodio iranske učenjake i umjetnike, a perzijski je jezik proglašen službenim jezikom.

Tako se politički fokus, ali i umjetničko stvaralaštvo preselilo sa zapada na istok Irana gdje je došlo do timuridske renesanse.

U takvom se okruženju rodio Timurov potomak Babur, koji će utemeljiti mogulsku dinastiju u Indiji.

Mogulski će vladari održavati bliske veze s Iranom i na njihovom će dvoru službeni jezik također biti perzijski.

Umjetnost iluminiranih rukopisa, poznata i kao umjetnost ilustriranja knjiga, dosegla je vrhunac tijekom ovog razdoblja.

Profesor Richard Frye sa Sveučilišta Harvard kaže: Umjetnost ilustriranja knjiga doista je vrhunac iranskih umjetnosti.

…Često ćete pronaći natpise u muzejima “islamska umjetnost”, “islamska knjiga” i slično, međutim u devedeset i devet posto slučajeva to potječe iz Irana koji je bio veliko središte islamske umjetnosti.

Nakon opadanja timuridske moći, rascjepkanim Iranom vladalo je nekoliko nezavisnih dinastija.

Dio je zemlje čak pao u ruke susjednih Uzbeka i otomanskih Turaka. Zanimljivo je da je tijekom vladavina stranih turkijskih i mongolskih dinastija Seldžuka, Ilkanida i Timurida iranski identitet očuvan jer su svi oni preuzeli perzijsku kulturu i jezik koji je bio jezik kulturnih naroda širom prostranog područja središnje Azije.

http://nova-akropola.hr

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!