Dio bareljefa s palače u Perzepolisu.
Grafička rekonstrukcija grada Ardašir Khurreha (Ardaširova slava), nedaleko od današnjeg Firuzabada.
Kružni grad Ardašir Khurreh, promjera oko dva kilometra, s povijesnim spomenicima i svojom okolicom, bio je kolijevka Sasanidskog Carstva koje je trajalo više od četristo godina, od 224. do 651. godine.
Zrakasti plan grada koji se širi izvan gradskih zidina i po čitavoj nizini poput dvadeset žbica divovskog kotača, pokazuje sasanidsku državnu ideologiju, s tornjem u središtu kao simbolom od boga darovane centralističke kraljevske vlasti.
Sam kralj Ardašir odrastao je u obitelji zoroastrijskih svećenika u pokrajini Fars i vukao je podrijetlo od ahemenidskih kraljeva.
Ardašir Khurreh poslužio je kao model za kružni grad Bagdad, nastao više od petsto godina poslije, a prema spiralnom tornju hrama vatre nastat će čuvena džamija u Samari u današnjem Iraku.
Seleukidi i Parti
Povjesničari nagađaju da je Aleksandar vandalski poharao Perzepolis u želji da se osveti za perzijsko razaranje Atene 480.-479. g. pr.Kr.
No, uskoro je bio toliko očaran raskoši perzijskog dvora, veličinom Perzijskog Carstva s njegovim razrađenim ustanovama, složenim zakonima, propisima i običajima, da se proglasio nasljednikom Ahemenida.
Aleksandar je znao da njegovi grčki i makedonski ratnici nemaju ni iskustvo ni sposobnost da upravljaju tako golemim carstvom, pa je u svoju osobnu službu uzeo Irance i oženio se perzijskom princezom.
Nakon iznenadne Aleksandrove smrti 323. g. pr.Kr., Iranom je više od stoljeća vladala makedonska dinastija Seleukida koju je utemeljio njegov vojskovođa Seleuk I.
Helenističko razdoblje u Iranu počelo je 331. g. pr.Kr. i nastavilo se do otprilike 250. g. pr.Kr.
Glavni problem s kojim su se suočili makedonski vladari bio je održavanje jedinstva carstva sastavljenog od mozaika različitih kultura i etničkih skupina kojima su upravljali nepoćudni satrapi, te učestale provale Parta, saveza plemena sa sjeveroistoka, koji su govorili perzijskim jezikom.
Parti su na kraju protjerali Seleukide s iranskih područja i pod svojim velikim vođom Mitridatom I. tijekom sljedeća tri i pol stoljeća bili su glavna politička sila na starom Bliskom istoku i glavni suparnik Rimskom Carstvu.
Prema rimskom povjesničaru Tacitu, kada su se u I. stoljeću Rim i Iran prepirali oko Armenije i postavljanja partskog princa za kralja Armenije, partski je kralj Artaban II. izvijestio Rim da što god je posjedovao Kir, a poslije Aleksandar, njegovo je neupitno pravo, koje je odlučan ponovno steći.
Parti su sebe smatrali nasljednicima Kira i Aleksandra, nazivali su se “filhelenistima”, a grčki im je bio službeni jezik.
Proces helenizacije urodio je sinkretičkim religijama u kojima su grčki kultovi bili izmiješani s iranskim, indijskim, egipatskim itd., a zoroastrizam je izgubio na značaju. Helenski se utjecaj osjećao i u partskoj umjetnosti, no gotovo da se ništa od toga nije sačuvalo do danas.
Za partskog su razdoblja granice carstva proširene do rijeke Oksus (Amu-Darja), čime su Parti postali susjedima Kine.
U ovom su razdoblju do te mjere uspostavljene trgovinske veze s Kinom da su kineski carevi slali svoje veleposlanike na partski dvor.
Tako je nastala stalna trgovinska ruta između Istoka i Zapada, koja će kasnije biti nazvana Put svile.
Stoljećima prije nego što je Marko Polo stupio nogom na kinesko tlo, trgovinom između Kine i Europe dominirali su iranski trgovci.
No 224. godine Parte je zamijenila nova perzijska dinastija – Sasanidi.
Sasanidski su kraljevi klesali impresivne bareljefe na obroncima planina na kojima su prikazivali svoje najslavnije podvige. Na bareljefu su prikazani Bahram I. i Bahram II. Naqsh-e Rostam, III. stoljeće.
Sasanidski hram vatre u blizini grada Mašada.
Vatra igra važnu ulogu u zoroastrijskim obredima.
Tome u prilog govore mnogi sačuvani hramovi vatre diljem Irana.
Prema tradiciji, Zaratustra je živio oko 1000. g. pr.Kr., mada nitko sa sigurnošću ne zna kada je živio ni kada je umro.
Ostaci kraljevske palače u Ktesifonu (u blizini današnjeg Bagdada) najbolji su primjer sasanidske kolosalne arhitekture.
Građevinom je dominirao golemi nadsvođeni luk dubok 43,5 metara, širok 25,5 metara, a visina do vrha svoda iznosila je 36 metara.
Izvorno građen od opeke, u dijelovima izloženim pogledu imao je mozaik i štukaturne ukrase.
Ktesifon je bio izrazito kozmopolitska sredina u kojoj su, osim Perzijanaca i Arapa, živjeli Armenci, Indijci, Afrikanci, Kinezi, Sirijci, Grci i Rimljani.
Sasanidi
Kada je Ardašir I., sin Papakov, ambiciozan i moćan upravitelj Farsa, uspostavio sasanidsku dinastiju, proglasio se “Kraljem kraljeva”, po uzoru na stare ahemenidske kraljeve.
Sasanidi su svoje carstvo zvali Iran ili Eranshahr, a za prijestolnicu su izabrali Ktesifon na istočnoj obali Tigrisa.
Imali su mnogo centraliziraniju upravu od Parta i uveli su zoroastrizam kao državnu religiju.
Nastojeći obnoviti stare arijske tradicije i učvrstiti nacionalno jedinstvo prostrane zemlje, Ardašir je uz svakog pokrajinskog satrapa postavio i jednog vjerskog starješinu, a birana mjesta raspodijelio je mazima priskrbivši im veliku moć u društvu.
Pod vladavinom Ardaširova sina Šapura I. (Velikog), vrhovni mag Kartir se u jednom zapisu hvali da je u svim krajevima koje je ponovno osvojila perzijska vojska uspostavio hramove Vatre koje su čuvale zajednice maga: U kraljevstvu Perzije ujedinio sam mnoge vatre i mage.
A također i u neperzijskim zemljama… posvuda gdje su dospjeli konji i ljudi Kralja kraljeva.
Era Sasanida smatra se jednim od najvažnijih razdoblja u povijesti Irana.
Kako se poznati svijet starog vijeka sastojao od Dalekog istoka, Rimskog Carstva na Zapadu i Sasanidskog Carstva u sredini, tako je Sasanidsko Carstvo bilo ne samo veza između Istoka i Zapada već i raskrižje civilizacija.
Trgovina je osiguravala bogat izvor prihoda koji je omogućio nastanak monumentalne arhitekture i cvjetanje umjetnosti.
Sasanidski su kraljevi bili poznati kao “graditelji gradova”.
Općenito je prihvaćeno da su svod i kupola postignuća sasanidskih arhitekata.
Pod pokroviteljstvom sasanidskog dvora u V. stoljeću utemeljeno je prvo perzijsko sveučilište u Gonde Šapuru u jugozapadnom Iranu, prema čijem modelu je nastalo sveučilište u Bagdadu.
Izučavala se medicina, matematika, filozofija, muzika, itd., a predavali su iranski i indijski profesori.
Padom Sasanida propada i sveučilište jer je izgubilo financijsku podršku.
Krilati kozorog
Minijaturna slika i kaligrafija iz Firdusijeve knjige Shahnameh, XVI
Sasanidsko se razdoblje običn. st.o povezuje i uz vrhunac raskošnog života u starom vijeku, što je ovjekovječeno u bizantskoj, arapskoj i perzijskoj književnosti: od kraljevskih kruna do njihovih sokolova za lov, slonova i konja do glazbenika, pjevača, plesača, akrobata; od njihovih igara kao što su šah i tavla (igra na ploči) do sportova kao što su polo i konjičke utrke…
Tradicionalna iranska dvorska razbibriga uvelike je utjecala na kasnije dinastije te na ostale narode.
No, brojni ratovi s Rimskim Carstvom te kasnije Bizantom u trajanju od više od dva stoljeća iscrpili su Sasanidsko Carstvo
. K tome su ga ozbiljno potresali nutarnji nemiri: dinastička podmetanja, korupcija, pobune satrapa, te pokreti koji su težili duhovnom i moralnom preporodu (manihejstvo i mazdaizam).
Pritisnuta sa svih strana, istodobno u nastojanju vlastitog održanja, sasanidska je teokracija uvela nerazumno krute vjerske i moralne propise.
Malo-pomalo prevladat će kultni elementi (prinošenje žrtava, složeni obredi) koji su imali malo veze s jednostavnim i poletnim Zaratustrinim učenjem koje se obično sažimalo izrekom “Dobre misli – dobre riječi – dobra djela”.
Takav okamenjeni neomazdaizam nije više ispunjavao svoju ulogu društvenog veziva pa je narod brzo pokleknuo pred najezdom islamskih trupa sredinom VII. stoljeća.
To je bio početak nove epohe u svjetskoj povijesti.
Sasanidi i zajedno s njima zoroastrizam završili su svoje povijesno poglavlje, a Iran je prihvaćanjem islama započeo nove stranice svoje povijesti.
ZLATNO DOBA PERZIJE
Povijest je prepuna primjera starih, moćnih civilizacija koje su postupno gubile na snazi, da bi nove, mlade kulture zauzele njihova mjesta.
Arapi, pustinjski narod koji dotad nije igrao vidnu povijesnu ulogu, zapaljeni plamenom vjere proroka Muhameda, u zanosu su se rasprostrli i osvojili zemlje od Španjolske do granica Mongolije i prenijeli plamen vjere drugim narodima.
U Iranu se islam tijekom jednog stoljeća uspio nametnuti kao glavna religija.
Iranac sa Sveučilišta George Washington, profesor Seyyed Hossein Nasr, kaže: Islam – što doslovno znači mir i pokornost Bogu – obznanjivao je sveopće bratstvo, dajući dostojanstvo i društvenu vrijednost običnom čovjeku.
Islam je donio otkrivenje koje se poput kiše izlilo na dušu iranskog naroda koji je zbog mnogih socijalnih, religijskih i političkih zbivanja bio spreman prihvatiti ovu novu poruku.
Riječ je bila o prijemčivosti kod većine Iranaca.
Oni su već bili stvorili vrlo značajnu civilizaciju prije uspona islama, no intelektualni aspekt iranske civilizacije procvjetao je dolaskom islama.
Jednom kada se islam učvrstio, Iran se promijenio korjenitije nego ikada prije.
Perzijanci su Arapima kao narodu i islamu kao novoj religiji koji su bili otvoreni za nove ideje donijeli iskustvo stare, dobro utvrđene i profinjene civilizacije.
No kako Arapi nisu imali umjetničku tradiciju, tu su prazninu popunili iranski umjetnici i obrtnici, tako da to prvo prijelazno razdoblje ima snažan iranski pečat.
S vremenom se počela razvijati arapsko-perzijska civilizacija iz koje je nastala islamska civilizacija koja je postala dominantna u svim područjima arapske prevlasti.
Propis proroka Muhameda da i muškarci i žene trebaju učiti i stjecati znanje od kolijevke do groba ohrabrivao je muslimane na učenje.
Islam, koji je naglašavao bratstvo i jednakost, dao je polet nižim klasama koje su u sasanidskom društvu bile obespravljene i potaknuo ih da kroz stjecanje znanja dođu do boljeg društvenog položaja.
I dok je tako Europa zapala u srednji vijek, muslimanski su učenjaci oživjeli antička grčka znanja.
Oni su bili ti koji su, šesto godina prije rođenja Leonarda Da Vincija, položili temelj renesansnom dobu.
Od IX. stoljeća mnogi su iranski muslimani postali istaknute ličnosti u medicini i drugim područjima znanosti.
Najveći među njima bili su Avicena i Razi.
Avicena je bio jedna od vodećih ličnosti tog vremena u filozofiji, medicini i farmakologiji.
Njegovi spisi na perzijskom i arapskom prevedeni su na sve glavne ondašnje jezike.
Zbirka njegovih medicinskih rasprava poznata kao Kanon bila je temeljni tekst na sveučilištima Oxford i Montpellier sve do XVII. stoljeća.
Razi, kojem se pripisuje izolacija alkohola i njegova upotreba u medicini kao antiseptika, bio je još jedna izvanredno svestrana ličnost, liječnik, fizičar, filozof, alkemičar, a poznat je po velikom broju knjiga iz područja medicine čiji su prijevodi bili u širokoj upotrebi na europskim sveučilištima.
Al-Hvarizmija, iranskog matematičara, geografa i astronoma, od čijeg latiniziranog imena Algoritmi dolazi riječ “algoritam”, naziva se “ocem algebre” jer je autor djela u kojem izlaže njene temelje.
On je također zaslužan što je zapis brojeva kakve danas poznajemo, tzv. arapski, izvorno indijski, iz islamskog svijeta prenio na Zapad koji je dotad koristio rimski način zapisivanja brojeva.
Tom nizu treba pridružiti i Al-Birunija, iranskog učenjaka koji se bavio izračunavanjem zemljopisnih položaja gradova, planina, mora, otoka, itd.
Složena kaligrafija, geometrijski i cvjetni uzorci na kupoli medrese, XVII. stoljeće, Safavidska dinastija, Isfahan.
Obilježja islamske umjetnosti u Iranu
Spoj perzijske i arapske tradicije najviše se ipak odrazio u procvatu kaligrafije, arhitekture i književnosti.
Prirođeno istančan umjetnički osjećaj Iranaca i njihova ljubav prema ljepoti omogućit će im da nadahnuti islamskim načelom “Bog je lijep i voli ljepotu” dovedu islamsku umjetnost do samog savršenstva, a Iran do zlatnog doba. Iranski doprinos najveći je upravo u onim jedinstvenim i dominantnim obilježjima islamske umjetnosti: kaligrafiji, geometriji i arabesci.
Širenje islama bilo je popraćeno izgradnjom džamija i medresa (vjerskih škola), pa je islamska arhitektura u Iranu, zahvaljujući sasanidskom graditeljskom iskustvu, brzo napredovala.
To je bio kreativan poticaj kako za učenjake i umjetnike, tako i za obrtnike.
Arhitekturu je u stopu pratilo umijeće izrade i korištenja keramičkih pločica za oblaganje i ukrašavanje džamija, medresa i palača, koje sadrže kaligrafske zapise iz Kur’ana, geometrijske uzorke i arabeske.
Mada je izrada keramičkih pločica kao dekoracije dio prastare tradicije Mezopotamije i Elama, ova je umjetnost u islamskoj umjetnosti doživjela neviđen uzlet.
Naime, trgovačkim putevima u islamska područja stiže kineski porculan.
U nastojanju da proniknu u tajnu izrade porculana Iranci su došli do mnogih drugih važnih otkrića koja su obogatila tehnologiju izrade keramike.
Jedan od izuma je kositrena glazura koja se zbog svoje prozračne bjelokosne boje doimala poput porculana.
Presvlačenjem legurom srebra i bakra postizao se ljeskavi metalni sjaj, najčešće zlatno-žutih, ali i crvenih i zeleno-plavih tonova.
Pločice izrađene ovom tehnikom bile su naročito omiljene širom islamskog svijeta.
Najljepša keramika nastala je u radionicama Kašana i Raja.
Kako islam brani prikazivanje likova živih bića, motivi su se uglavnom svodili na kaligrafske zapise te oslikavanje stiliziranim biljnim motivima i geometrijskom ornamentikom, a kombiniranjem biljnih i geometrijskih uzoraka nastala je gusta arabeska.
Keramika u boji često se koristila u kombinaciji s pečenom ciglom, što je građevinama davalo posebnu draž. Masovna upotreba višebojne keramike u ukrašavanju kako vanjskih, tako i unutrašnjih površina počela je za vrijeme dinastije Seldžuka, a vrhunac je dostigla u vrijeme Timurida i Safavida.
Khorasan i renesansa perzijskog jezika
Primivši islamsku vjeru, arapsko pismo te arapski jezik kao sveti jezik islama, na sjeveroistoku Irana, posebno u Khorasanu, nastupila je oko polovice IX. stoljeća svojevrsna “kriza identiteta”.
Tada dolazi do buđenja nacionalne svijesti i ponovnog vraćanja perzijskom jeziku (pahleviju), premda arapski jezik i dalje ostaje jezikom znanosti i obrazovanja.
Nekoliko manjih lokalnih dinastija koje su u to vrijeme bile na snazi, ponajviše Samanidi, podupirale su razvoj perzijske poezije i književnosti.
Perzijski je u osnovi bio narječje iz pokrajine Parsa koje je upilo mnoge medijske, partske i druge riječi, a sasanidska dinastija ga je uzdignula na razinu službenog jezika svoga carstva.
On je bio govorni jezik kada je počelo arapsko osvajanje.
Za obnovu perzijskog jezika naročito su zaslužni Firdusi i Rudaki koji su živjeli u Khorasanu u tom vremenu kulturnog preporoda.
Tada nastaje i nacionalni ep Šahnama ili Knjiga kraljeva, čija je središnja tema veličanje Perzije, nacionalnog jedinstva i slavne prošlosti Iranaca.
Firdusi je na ovom remek-djelu radio gotovo trideset godina i dovršio ga je 1010. godine.
…Oživio sam Irance s perzijskim jezikom; i zato neću umrijeti već vazda živjeti kroz sjemenke svojih posijanih riječi…
Mada pisana u poetskoj formi, Šahnama nije samo literarno djelo nego ima i povijesne elemente utemeljene na knjizi Khodaynama nastaloj u sasanidskoj eri.
Epovi, mistična sufijska poezija, ljubavna poezija, ponos su perzijskog jezika, te se s pravom kaže da se slava perzijskog genija najbolje otkriva u poeziji.
Johann Wolfgang Goethe je bio toliko zadivljen Hafizovim Divanom da je napisao zbirku lirskih pjesama pod nazivom West-östlicher Diwan (Zapadno-istočni Divan).
O tome je zapisao sljedeće: Najednom sam se našao licem u lice s božanstvenim mirisom Istoka i krepkim povjetarcem vječnosti što je puhao s plodnih nizina i drugih dijelova Perzije.
Malo se naroda može podičiti tolikim bogatstvom i ljepotom poezije, te ljubavlju prema poeziji kao Iranci.
Oni su svojim omiljenim pjesnicima i sufijima podizali prekrasne mauzoleje (Hafizu, Saadiju, Firdusiju, Omaru Khayamu, itd.).
Zanimljivo je da će perzijska poezija očarati i turske osvajače koji će postati njeni zaštitnici.
U čijem je voćnjaku uvijek cvijeća
I u čijem vrtu tulipani i zumbuli rastu.
Firdusi
Ukratko, četiri stotine godina koje su slijedile nakon dolaska islama u VII. stoljeću donijele su u Iran jedinstven spoj kultura – jedinstven jer je Iran prihvatio islam istovremeno zadržavajući određenu razinu kontinuiteta s vlastitim naslijeđem.
Vezano uz to, američki iranolog Arthur Upham Pope piše: Arapski sljedbenici Proroka osvojili su Perziju sredinom VII. stoljeća mačem.
Budući da su oni bili nomadi koji nisu njegovali umjetnost, perzijska je umjetnost i kultura zauzvrat osvojila Arape i preko njih najveći dio islamskog svijeta, od Španjolske do Indije.
Dok je Europa drijemala u mračnom srednjem vijeku, islamska je znanost i umjetnost obasjala drugu polovicu svijeta, i mada su i druge zemlje u tome imale udjela, glavni izvor svjetla bila je Perzija.
nastavlja se...
Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!
TEČAJ OSHO ZEN TAROTA!
Prijave i info:
Maja Cvjetanović Laboš
098/953 7245
Grupni i inividaulni tečaj OSHO ZEN TAROTA!
(za one izvan Zagreba, i one koji to žele, također i putem skype-a!)
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/tecaj-osho-zen-tarota-moja-prica-
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/nasi-novi-naslovi#.WPXuhV5ZbW8.facebook
bglavac
irida
edin.kecanovic
