Zaviriti u dugu i bogatu povi­jest Perzije, odnosno Irana, nalik je pogledu u šareni kaleidoskop u kojem se isprepliću mnoge minule civilizacije i kulture staroga svijeta.

Položaj Iranske visoravni u središtu ondašnjeg civiliziranog svijeta vezao je Iran s jedne strane uz Mezopotamiju i Anatoliju, a s druge uz Srednju Aziju i Kavkaz.

No, golemo je Perzijsko Carstvo na vrhuncu svoje moći uključivalo zemlje od Egipta i sjeverne Grčke, Makedonije, Jonije, Lidije, Asirije, Babilonije preko Srednje Azije do krajeva uz same granice Indije i Kine.

Unutar tog golemog carstva Perzijanci su bili manjina koja nije imala specifično perzijsku kulturu u svim aspektima, no nesumnjivo su imali dovoljno snažnu tradiciju kojom su utjecali na različite na­rode i kulture i uzvratno od njih uzimali ono naj­bolje.

Herodot u svojoj Povijesti piše: Perzijanci najviše od svih naroda primaju tuđe običaje.

No, Perzijanci su ujedno bili darovatelji i primatelji, te su vješto povezali naj­finija postignuća osvojenih naroda sa svojom izvornom tradicijom, iz čega je izrastao raskošan cvijet iranske kulture.

Kada se govori o povijesti i kulturi Irana, obično se govori o pred­ islamskom i islamskom razdoblju, iako postoji preciznija podjela na pretpovijesno razdoblje, elamitsko razdoblje (otprilike 4000. g. pr.Kr. – 650. g. pr.Kr.), razdoblje migracije Arijaca i izgradnje carstva (1000. g. pr.Kr. – 650. g.), te islamsko razdoblje.

Naime, kada je izgrađena iranska kultura prihvatila islam, istovremeno zadržavajući kontinuitet s vlastitim naslijeđem, postala je Iran kakav danas poznajemo.

Perzijska je civilizacija najprije crpila snagu iz dubokih indoiranskih izvora.

Među doseljenicima na Iranskoj visoravni Zaratustra je bio veliki učitelj i zakonodavac te reformator stare indoiranske religije.

Njegovo ime znači Onaj koji nosi svjetlo, a njegova religija ima više naziva: mazdaizam, zoroastrizam, magizam, štovanje vatre, itd.

Vezano za staru iransku religiju, Porfirije govori o mazima kao učenim ljudima među Perzijancima, dok ih Filon Aleksandrijski opisuje kao najizvrsnije istraživače skrivenih misterija prirode, svete ljude koji su se odvojili od svega drugog na zemlji.

Pod tim je impulsom na­stalo goleme Perzijsko carstvo.

No, kada je taj izvor nadahnuća presušio, islam joj je udahnuo novi život.

Procvjetale su umjetnost i arhitektura, velik je napredak ostva­ren u znanosti, a perzijska je književnost doživjela neviđen uzlet kroz remek-djela Rumija, Saadija i Hafiza.

Odande su se živa iranska umjetnost i kultura širile od Kine do Sredozemlja.

Slavni su primjeri džamija i mauzoleja, “rajskih vrtova”, nestvarno lijepe ornamentike, velikih kaligrafskih djela i prekrasno ilustriranih knjiga…

Njihova ljepota budi i uzbuđuje i izaziva osjećaj prisutnosti onog nečeg što nas nadilazi.

Stvaratelji ovog prosvjetljuju­ćeg niza ljepota spadaju među najveće svjetske umjetnike koji nas veličanstveno vode na izvore sve ljepote, ka onom nebeskom izvoru iz kojeg svi potječemo, kako je govorio Michelangelo, ili kako kaže veliki perzijski mudrac Rumi, ka onoj zemlji mira gdje sumnje zamiru.

Zemlja Arijaca

Perzija ili Iran?

Naziv Perzija potječe od iranskog naroda Parsa i isto­imenog dijela zemlje u južnom Iranu (današnji Fars) koju su stari Grci nazivali Persis, po čemu su cijelu zemlju s kojom su vodili pedesetogodišnji rat nazvali Perzija, a narod Perzijanci.

Zanimljivo je da se Perzijanci spominju još u Rg Vedi kao Paršavasi.

Iz Parsa je potekla slavna loza Ahemenida koja je u VI. st. pr.Kr. stvorila prvo povijesno svjetsko carstvo.

Naziv Perzija tek je u novije vrijeme, 1935. godine, zamijenjen imenom Iran.

No ipak, kako su Perzijanci tek jedan od iranskih naroda, naziv Iran se čini primjerenijim.

On također odražava drevne korijene ovog naroda.

Naime, prije oko pet tisuća godina, indoeuropska plemena, kojima su pripadali i Iranci, živjela su nomadskim načinom života na euroazijskim ravnicama.

Neka od ovih plemena koja su se nazivala Arya (“plemenit” ili “rođen slobodan”) s vremenom su se preselila u dva zasebna područja: jedna se skupina naselila u dolini rijeke Ind, a druga u području koje su zvali Aryanam Khshathram, to jest Zemlja Arijaca.

Ovaj se naziv postupno promijenio u Eran-Shahr i, konačno, u Iran.

Nove arijske seobe dovele su na iransko područje nova plemena, prvenstveno Medijce i Perzijance, koji su govorili indoeuropskim jezikom – pretečom modernog perzijskog. Medijci su se naselili na sjeverozapadnom dijelu Iranske visoravni, a Perzijanci na jugu.

Medijci su bili prvi iranski narod koji je osnovao nezavisnu državu s Ekbatanom (današnji Hamadan) kao svojim glavnim gradom.

No prije izlaska iranskih plemena na povijesnu pozornicu, na području današnjeg Irana prva povi­jesno zabilježena civilizacija bio je Elam, u današnjem Khuzestanu, na granici s nekadašnjom Mezo­potamijom.

Kolijevka civilizacije Elam

Dok se većina nama danas poznatog svijeta još nalazila u pretpovijesnom dobu, na mezopotamskim ravnicama i u susjednoj Suzijani pojavila su se najstarija urbana središta.

Najraniji koraci ka urbanizaciji na području današnjeg Irana dogodili su se u Suzi.

Ovaj je grad vrlo rano u svojoj povijesti postao središtem razgranate mreže trgovinske razmjene i nadzirao je putove prema istočnom dijelu Iranske visoravni sve do Srednje Azije i doline Inda.

S vremenom je došlo do stvaranja države Elam, otprilike oko 4000. – 3500. g. pr.Kr. Elamitska se zemlja protezala od današnjeg Khuzestana do Farsa, a pored Suze njeno drugo značajno središte bio je Anšan.

Kako je trgovinska razmjena rasla, tako je potreba za bilježenjem i spremanjem podataka iziskivala pismo.

Razvili su se zanati, arhitektura i kiparstvo, kotač i kola, kozmo­logija i metalurgija te, najvažnije od svega, pismo.

Bio je to početak civilizacije u području poznatom kao “kolijevka civilizacije”.

Dok razna postignuća koja su dovela do nastanka gradova obilježavaju početak civilizacije, izum pisma razdvaja “povijest” od “pretpovijesti”.

Rani pisani dokumenti iz nizinske Suzijane poznati su kao protoelamski.

Protoelamsko pismo razlikuje se od protosumerskog i čini se da su se oni razvili nezavisno, vjerojatno u isto vrijeme, možda oko 3200. g. pr.Kr.

U Elamu je nastao i dekadski sustav, dok je u Mezopotamiji baza bila broj 12, a ne 10, te se proširio po čitavoj Iranskoj visoravni.

U razdoblju između XIII. i XII. st. pr.Kr. Elam je pod jednim od svojih najmoćnijih kraljeva, Untaš-Napirišom, dosegao svoj gospodarski, politički i kulturni vrhunac.

Untaš-Napirišino ime po­vezano je s osnivanjem kraljevskog grada pokraj rijeke Diz, Dur-Untaša – današnjeg Čoga Zanbila.

U ceremonijalnom središtu grada nalazio se veličanstveni zigurat za kojeg se procjenjuje da mu je izvorna visina ukupno iznosila oko pedeset metara.

Danas su u Čoga Zanbilu od zigurata ostale tek dvije cjelovite razine i mali dio treće, koji se uzdiže oko dvadeset pet metara iznad okolne ravnice.

S vremenom je elamska civilizacija došla svome kraju.

Stoljeća ratovanja s mezopotamskim suparnicima i pojava novih naroda združenim su snagama oslabili Elam.

Godine 646. pr. Kr. Suzu i druge elamske gradove opljačkao je i uništio asirski kralj Asurbanipal.

No četvrt stoljeća kasnije, Medijci su napali Asirce i konačno ih porazili.

Anšan je pak osvojio Teisp iz ahemenidske loze i taj će grad postati jezgrom budućeg Perzijskog Carstva.

Čini se da su žene u elamskom društvu uživale značajno mjesto jer su vrlo često prikazane na pronađenim ostacima reljefa.

Statua u prirodnoj veličini elamske kraljice Napirasu, supruge Untaš-Napiriše, još je jedno svjedočanstvo o moći i ugledu žena u Elamu.

Ova skulptura koja u sadašnjem obliku teži 1750 kilograma nije samo umjetničko djelo već i vrhunac umijeća lijevanja bronce.

Ona je najveće djelo u metalu koje pripada drevnom Istoku.

Čoga Zanbil, ostaci zigurata posvećenog elamitskom bogu Inšušinaku, zaštitnom božanstvu Suze, čije ime znači “Gospodar Suze”.

Grafička rekonstrukcija vrtova u Pasargadi

Kir je u svom glavnom gradu, Pasargadi, smještenom u prostranoj ravnici, sagradio pomno razrađen park.

Kraljevski je park navodnjavan pomoću sustava vodenih kanala obloženih kamenom koji su još uvijek očuvani.

Ovi su kanali dijelili kraljevske vrtove na četiri dijela (chahar-bagh); četverodijelan nacrt vrta kasnije je postao zaštitnim znakom perzijskih, pa islamskih vrtova.

Perzepolis, dragulj u perzijskoj kruni, najljepši primjer arhitekture predislamskog Irana.

Perzijski naziv za Perzepolis je Takht-e Jamshid, jer je kompleks bio posvećen legendarnom kralju Jamshidu.

Jam/Yima, jedan od najranijih kraljeva, ideal kralja, utemeljitelj je društvenih i kulturnih institucija; predaja kaže da je uveo solarni kalendar i svet­kovinu Nowruz koja se slavi na prvi dan proljeća.

U razdoblju od pedesetak godina, Darije, sin mu Kserkso i unuk Atakserkso u prostranoj ravnici nekih pedeset kilometara sjeveroistočno od Širaza podigli su Perzepolis, neviđeno raskošan grad koji je, prema Diodoru Sicilskom, bio “najbogatiji grad pod suncem”, sukladno njihovom moćnom carstvu.

Kompleks se sastoji od nekoliko kraljevskih palača, riznice i popratnih građevina, te dvije goleme ceremonijalne dvorane.

Dvorana stotinu stupova bila je najveća palača u kompleksu.

Smještena na prostoru od četiri tisuće šesto četvornih metara, ova je dvorana mogla primiti stotine dostojanstvenika i vojnih časnika.

Zanimljivo je da je od oko osamsto devedeset stupova koji su držali masivne krovove dvorana i privatnih palača u Perzepolisu tek jedna trećina bila od kamena, a ostatak je bio od drveta.

Drveni stupovi, divovske cedrove grede i drvena građa, uz to još i mnoštvo pokućstva, sagova i visokih zastora, objašnjavaju zašto je vatra koju je zapalio Aleksandar i njegova makedonska vojska 330. g. pr.Kr. uništila ovaj kompleks.

Sve do iskapanja u XX. stoljeću mnogo je toga bilo sakriveno u ruševinama, ponosno se izdizao tek pokoji stup s golemim kapitelima u obliku dvoglavih prikaza bika, grifona i bika s ljudskom glavom kao veličanstveni spomenik jedne sjajne prošle civilizacije.

Svjetsko carstvo

Medijce i Perzijance ujedinio je 559. g. pr.Kr. Kir, kasnije nazvan Velikim, i pokrenuo stvaranje prvog svjetskog carstva.

Ksenofont piše da je Kir Veliki “zasjenio sve ostale vladare, i one prije i one poslije njega”.

Stoljećima ga se smatralo uzorom dobrog vladara i zagovornikom vjerske tolerancije pa se i u Bibliji njegovo ime spominje na dva mjesta.

Prema klasičnim povjesničarima, Kir Veliki je utemeljio Perzijsko Carstvo, njegov sin Kambiz pokorio je Egipat, a Darije I., najslavniji ahemenidski kralj, proširio je perzij­sku vlast do najudaljenijih granica.

Uz reljef na svojoj grobnici u Naqsh-e Rustamu, pokraj Perzepolisa, Darije ponosno započinje zapis: Ja sam Darije, veliki kralj, kralj kraljeva, (….), Ahemenid, Perzijanac, sin Perzijanca, Arijac, od arijskog roda…

U razdoblju od 550. do 520. g. pr.Kr. Ahemenidi su pripojili svome carstvu većinu tada poznatog svijeta.

Darije na Behistunskoj stijeni koja nosi zapis o perzijskoj povijesti izrijekom kaže: Govori kralj Darije:

Ovo su zemlje koje su mi pripale; milošću Ahuramazde ja sam postao njihov kralj: Perzija, Suza, Babilon, Asirija, Arabija, Egipat, (zemlje) na moru, Sparda, Jonija, Medija, Armenija, Kapadokija, Partija, Drangijana, Arija, Korazmija, Baktrija, Sogdijana, Ga(n)dara, Skitija, Satagidija, Arachosia, Maka;

sveukupno dvadeset tri zemlje.

Darijeva skulptura, jedna od četiri na­pravljene u Egiptu.

Jedna od njih je stajala u Atenovu hramu u Heliopolisu.

Cijela je skulptura bila originalno 3 m visoka i isklesana iz jednog komada tamnog zelenkasto-sivog kamena iz Wadi Hammata.

Natpis na egipatskim hijeroglifima, elamitskom, babilonskom i starom perzijskom klinastom pismu kaže: Ovo je kamena statua Darija koji je naložio da bude izrađena u Egiptu tako da u budućnosti oni koji će je vidjeti znaju da je Perzijanac vladao Egiptom.

Perzijsko Carstvo, čuveno po svom legendarnom bogatstvu i moći, bilo je najveće carstvo koje je svijet dotad vidio, prvo svjetsko carstvo koje je uključivalo “mnoge narode mnogih jezika”.

Njime je upravljao veliki “Kralj kraljeva” čiji se dvor po godišnjim dobima selio u četiri glavna grada: Suza i Babilon koristili su se u jesen i zimi, Ekbatana koja leži na oko tisuću osamsto metara nadmorske visine ljeti, a Perzepolis za posebne događaje i ceremonije, ponajprije za prijeme podanika carstva u povodu svečanosti Nowruza (Nove godine).

No, ipak je Suza bila najvažnije političko i ekonomsko središte.

O perzijskim običajima He­rodot u svojoj Povijesti govori: O perzijskom životu i običajima znam ovo: kipove, hramove i žrtvenike oni uopće ne prave niti podižu, nego smatraju budalama one koji to čine, po mom mišljenju, zbog toga što bogove nisu zamišljali kao Heleni, u obliku čovjeka.

Imaju običaj da se penju na vrhove planina i da prinose žrtve Zeusu-Ormuzdu.

Oni cijeli nebeski svod nazivaju Ormuzdovim imenom. Isto tako prinose žrtve: Suncu, Mjesecu, zemlji, vatri, vodi i vjetrovima.

I samo ovima prinose žrtve, i to još od najstarijih vremena.

Ahemenidi su ostali zapamćeni po svojoj otvorenosti i toleranciji prema drugim narodima, vjerama, običajima i idejama.

Tako je Darije Veliki, mada sam zoroastrijac, u Egiptu dao izgraditi hramove starim egipatskim bogovima Ptahu i Nekhebet.

Njihova briga za pravdu u drevnom je svijetu bila poslovična.

Darije Veliki uveo je zakonik poznat kao “Odredba dobrih pravila” koja su provedena u svim udaljenim zemljama, kako je zabilježeno na Behistunskoj stijeni.

U službenoj je upotrebi bilo nekoliko jezika i pisama: elamski, babilonski, aramejski, egipatski hijeroglifi te grčki.

Kada je 521. g. pr.Kr. Darije Veliki naredio stvaranje novog klinastog pisma za stari perzijski, nazvao ga je “Aryan” jer su ga koristili različiti narodi Irana.

Također su uveli izvanredno učinkovit administrativni sustav; carstvo je bilo podijeljeno u dvadeset poreznih okruga koje su Grci nazivali satrapijama (od staro­perzijskog khahathrapa).

Svaku je satrapiju vodio upravitelj ili satrap uz pomoć vojnog zapovjednika i rizničara, kako se ne bi osilili.

Izgradili su i izvrsnu komunikacij­sku mrežu. Glavna ahemenidska kraljevska cesta povezivala je Suzu u srcu carstva sa Sardom na samom zapadu Anatolije, pokrivajući udaljenost od oko 2575 kilometara.

U pravilnim razmacima postojali su “miljokazi” te kraljevske postaje s konačištima i redovnim čuvarima.

No to je bio tek dio široke mreže putova jer je cjelokupan cestovni sustav iznosio skoro trinaest tisuća kilometara.

S tim je bila povezana i učinkovita “poštanska služba” koju Herodot naveliko hvali.

U ahemenidskom razdoblju nastala su izvanredna monumentalna arhitektonska djela, na prvom mjestu veličanstveni Perzepolis, te čudesna umjetnička djela, a u mjestima poput Babilona odvijala su se znanstvena i kulturna istraživanja.

U Suzi je Darije Veliki, okupivši najbolje umjetnike iz svih dijelova carstva, sagradio monumentalnu palaču na velikoj terasi, od koje je danas, nažalost, malo toga ostalo.

U trojezičnom natpisu (perzijskom, babilonskom i elamitskom) ure­zanom klinastim pismom u zidove palače, navodi pripadnike različitih naroda koji su pridonijeli nastajanju tog arhitektonskog remek-djela:

… Majstori koji su obrađivali kamen su Jonjani i Sardijci. Zlatari koji su radili u zlatu su Medijci i Egipćani.

Oni koji su radili u drvu su Sardijci i Egipćani.

Oni koji su radili s pečenom ciglom, su Babilonci.

Oni koji su uređivali terase su Medijci i Egipćani.

Kralj Darije proglašava da je posao izvanredno obavljen.

Neka Ahuramazda zaštiti mene i moga oca Histaspa i moju zemlju.

Pothvate Darija Velikog možda najbolje ilustrira dovršenje Sueskog kanala (511. do 486. g. pr.Kr.), koji je započet za vrijeme vladavine Necha II., no nije dovršen.

Taj je događaj zabilježen na više granitnih stela pronađenih uz obale Nila.

Kralj Darije govori: Ja sam Perzijanac. Došao sam iz Perzije i osvojio Egipat.

Naložio sam da se iskopa ovaj kanal od rijeke Nil koja teče u Egiptu do mora koje počinje u Perziji.

Kada je iskopan kanal kao što sam naredio, brodovi su plovili iz Egipta kroz ovaj kanal do Perzije, kao što sam i zamislio.

Nakon smrti Darija Velikog 486. g. pr.Kr., počeli su se nazirati počeci kraja ahemenidske moći jer je samo iznimno snažan vladar mogao održati na okupu tako razgranato carstvo.

Osvajački pohod Aleksandra Makedonskog koji je 330. g. pr.Kr. opljačkao i zapalio Perzepolis, označio je kraj Ahemenidskog Carstva koje je više od dvjesto godina osiguravalo stabilnost, blagostanje i civilizacijski napredak Bliskog istoka i šire.

Ahemenidi su bili izvanredni upravitelji i pokrovitelji monumentalne arhitekture i umjetnosti.

Uspostavili su multikulturalnu i multietničku vlast koja je postala model imperijalne organizacije za Rimsko Carstvo u Europi i za kasnije Sasanidsko Carstvo u Iranu.

nastavlja se

http://nova-akropola.hr