Prosvjetiteljstvo XVIII. i pozi-tivizam XIX. stoljeća obilježit će procvat znanosti i općenito dominaciju racionalnog tumačenja nad intuitivnim doživljajem stva­r­­no­sti.

Kao posljedica toga mitologija će biti gotovo potpuno zapostavljena.

Za obrazovanog čovjeka zapadne kulture mitovi nisu bili ništa drugo do lijepe priče ili naivni pokušaji tumačenja stvarnosti – prevladani obrasci mišlje­nja svojstveni pri­mitivnom stupnju čovjekove svijesti.

U tom se ozračju uvriježilo mišljenje kako su mitovi nevažni za današnjeg čovjeka.

Međutim, znanost XX. stoljeća dovest će do novog razumijevanja mitova i novog vrednovanja mitološke baštine čo­vječanstva.

Jedan od najvećih propagatora važno­sti mitova za su­vremenu kulturu, Joseph Campbell, go­vo­ri o cestovnoj karti iskustva koju su nacrtali ljudi koji su njima putovali.

Za njega mitovi nisu negacija racionalnog aspekta ljudske prirode, već napro­tiv, oni nas podu­čavaju kako je moguće prevladati tamne strasti, razvijajući sposobnost kontroliranja iracionalnog divljaka u nama.

U socijalnom smislu, mitovi nam nude životne mo­dele.

Psiholog Rollo May kaže da je u američkom dru­­štvu toliko nasilništva zato što nema više velikih mitova koji bi mladima pomogli da se stave u odnos sa svijetom ili da razumiju svijet iznad onoga što se vidi.

SIMBOL – ARHETIP

Uz mit se neizostavno povezuju pojmovi simbol i arhetip.

Simbol je jedini način da se kaže ono neobjašnjivo.

Prema C. G. Jungu, simbol predstavlja sliku koja može najprimjerenije ozna­čiti nejasno naslućenu prirodu Duha.

Simbol čuva, zadržava i prenosi ideje, uspostavljajući odnos između vidljivog i nevidljivog svijeta.

Djeluje poput kanala i omogućuje prijenos znanja, ostajući u većoj ili manjoj mjeri nerazjašnjen.

Ono pojavno samo je vanjski izraz, primjerena simbolička forma kroz koju se izražava skrivena snaga njegovog nutarnjeg identiteta.

Nama kao svjesnim bićima potrebno je proniknuti iza vela ove pojavnosti.

Ova je ideja oduvijek pratila ljudsko nastojanje, a uspostavljen odnos sa simbolima odražavao se kroz procvate različitih kultura kroz prošlost.

Arhetip je nebeski model, u skladu s čime se usavršava njego­va zemaljska sjena.

To je dodir vječnosti, metafizički korijen po­javnih stvari. Arhetip potiče na transmutaciju, nutarnju promjenu.

Sličnost u temeljnim idejama koja prati bogatu mitološku predaju međusobno prostorno i vremenski vrlo udaljenih kultura ukazuje na jednu važnu činjenicu, a to je da su temeljni arhetipovi, kao osnovni elementi mitova, poput pradavnih sjećanja duboko pohranjeni u našoj podsvijesti.

HEROJSKI MITOVI

Od mnogobrojnih vrsta mitova uzet ćemo primjer onih herojskih radi boljeg razumijevanja temeljnih mitoloških obrazaca koji nam mogu pomoći u razumijevanju života.

Potreba za nadahnućem i na­dilaženjem vlastitih ograničenja stalno je prisutna u čovjeku, a ideja heroizma magično ga uvlači u potragu za blagom vlastitog, istinskog bića.

Za dublje razumijevanje heroj­skih mitova temeljno je prihvaćanje ideje o dvostrukoj prirodi čovjeka – animalnoj i božanskoj, koja je u mitovima izrečena kroz porijeklo heroja: jedno od njegovih roditelja je božanstvo, a drugo smrtno biće.

Tako je Heraklo sin Zeusa i kraljice Alkmene, Tezej sin Posejdona i Etre, itd.

Kao smrtnik, podložan je slabostima, a kao besmrtnik posje­duje neizmjernu snagu koju tek treba razotkriti kroz susret s vlastitim iskušenjima.

Za stare Grke heroj je bio onaj čovjek koji je postao svjestan prolaznosti života i sudbine koju treba ispuniti.

Drugim riječima, on zna da se život ne može svesti samo na ovozemaljska zadovoljstva, već da treba preuzeti odgovornost za vlastiti život, potvrđivati se i napredovati.

Carol Pearson kaže kako nećemo moći živjeti velike živote ako nismo spremni učiniti sami sebe velikima i odgovornima za svoje živote, i na taj način napustiti iluziju nemoći.

Sam život za heroja predstavlja pustolovinu, turbulentno putovanje kroz koje se iskušavaju njegove sposobnosti i bude nutarnje kvalitete.

Na putu uspinjanja prate ga padovi, krize, sumnje i strahovi jer – herojem se postaje.

Jedna stara brahmanska izreka kaže: Čovjek je ustvari nero­đen. Rađa se kroz žrtvu.

Kao put nutarnjeg traganja, herojski put je osamljenički.

Ali to nije fizička samoća, niti odvojenost od drugih, već intimna samoća.

No, imati prijatelje i drugove na putu jedna je od bitnih karakteristika heroja.

HEROJSKO PUTOVANJE

Tri su tipične faze herojskog puto­vanja: priprema, samo putovanje i povratak.

Tijekom pripreme heroj otkriva svoje mogućnosti i uči se njima služiti.

Na to biva “prisiljen” zato što je prepušten samome sebi.

Tijekom putovanja budi se njegov istinski identitet.

Kroz suočenje s teškim iskušenjem nadvladava tamnu stranu svog bića.

Sukob završava pobjedom koja rezultira nutarnjom transformacijom, bu­đenjem dotad nepoznatih kvaliteta koje će postati izvor dobrobiti za čitavo društvo.

Zbog toga se heroj vraća i sudjeluje u uređenju svijeta.

On djeluje za zajedničko dobro, u ime cilja koji nadilazi njegov osobni interes.

Sličnu ideju ističe ­J. Campbell kada kaže kako je heroj netko tko je dao svoj život nečemu većem od samoga sebe.

MIT I INICIJACIJA

Fascinacija herojima i njihovom pravednom borbom nije samo blijedi pokušaj kratkotrajnog bijega od sterilne svakodnevice.

Ona u sebi krije nešto puno dublje i važnije – podsvjesnu potrebu za inicijatskim iskustvom, potrebu da život dobije smjer i smisao.

Ovu su potrebu poznavali svi stari narodi.

Tako je u drevnim civilizacijama postojala inicijacija kao kulturna institucija, sa svrhom da omogući čovjeku integriranje u univerzum i oživljavanje njegove herojske uloge.

Sam je obred inicijacije uvijek imao mitski karakter.

Mladi neofit je morao na simbolički način proživjeti sudbinu heroja: on je morao umrijeti za jednu dimenziju postojanja, sići u podzemni svijet, suočiti se sa svojim vlastitim Minotaurom i konačno izaći iz nutarnjeg labirinta kao ponovno rođeni za novu, višu dimenziju stvarnosti.

SUSRET SA SMRĆU – TRAGIČKA DIMENZIJA MITA

Grčko kazalište primjer je uzvišene umjetničke forme koja je jedno­stavnom, ali jezgrovitom radnjom ljudima prenosila duboke životne istine.

Posebno mjesto pripadalo je tragediji, kazališnom djelu u kojem sudbina i bogovi upravljaju ljudskim djelovanjem.

Kroz bogatu ikonogra­fiju bogova, ljudi, heroja i nadna-ravnih bića gledatelj je imao priliku upoznati se s razinom postojanja koja je iznad ljudske, ali nikada od nje odvojena.

Tragedija je povezi­vala život i smrt, trajno i prolazno, sveto i profano.

Njena bit nije bila u izazivanju bolnog osjećaja uslijed patnji, gubitaka i nesreća, nego u suočenju i trijumfu nad smrću, a pedagošku dimenziju predstavljala je poruka kako svatko mora sam proći kroz porođajne muke i roditi vlastitu herojsku prirodu.

S obzirom na prisutnost stra­ha, čovjek može pobjeći od vlastite sudbine odbijajući suočiti se sa smrću i prepuštajući se vlastitoj instinktivnoj prirodi.

S druge strane, može se upustiti u herojsku borbu u kojoj će biti prisiljen ukloniti sve lažne oslonce koji nisu dio istinske prirode duše.

Zakoni sudbine odvest će ga u podzemni svijet, upoznat će tajnu pakla i raja, i nakon brojnih poteškoća pojavit će se preporođen, promijenjen, svjestan sebe iznutra, povezan u vidljivom i nevidljivom, ispunjen novim i plemenitim nutarnjim nemirom.

Osvrnemo li se, makar ovlaš, na ulogu mita u današnjem vremenu, opazit ćemo da mitovi ipak nisu samo stvar prošlosti.

Planetarni ­uspjesi knjiga i filmova s mitološkom tematikom pokazuju, uvijek iznova, koliko je ljudskoj prirodi svojstvena potreba da transcendira svakodne­vno, često banalno, preživljavanje, i da se, makar posredno, kroz lite­rarne i filmske junake, proživi sudbina drevnih heroja.

Moderne filmske sage poput Excalibura, Gospodara prstenova, Kralja lavova, Ratova zvije­zda, Matrixa i sl. oživljavaju u novom ruhu hrabrost, dostojanstvo, čast i pravednost, postavljajući čovjeka-heroja u službu plemenitog ideala zbog kojeg vrijedi živjeti i umrijeti.

http://nova-akropola.hr