Skarabej je jedan od najpoznatijih simbola drevnog Egipta. 

Egipćani su nadahnuće uvijek tražili u prirodi koja je za njih bila učiteljica, velika knjiga života.

Sve je u prirodi, od njenih najmanjih stanovnika do dalekih zvijezda i galaksija, skrivalo u sebi duboke istine, sve je postajalo ključ za odgonetavanje beskonačnog broja tajni u univerzumu.

Što je Egipćane privuklo tom kukcu iz porodice Scarabaeidae?

Promatrajući njegovo ponašanje, primijetili su da ovaj marljivi radnik obrađuje bezobličnu masu u savršenu kuglicu u koju potom odlaže svoja jaja.

Kotrlja je od istoka prema zapadu, u čemu su Egipćani prepoznali putovanje Sunca koje uskrsava iz svijeta sjena.

Skarabej je bio oličenje i simbol Kephera, jednog od triju lica jednog, vječnog boga Sunca: bog Ra simbolizira dnevno Sunce, Atum noćno, skriveno, a Kepher, božanstvo s glavom skarabeja, personificira jutarnje, uzlazeće Sunce.

Kao i ostala sunčana božanstva, Kepher je imao funkciju demijurga, tvorca svijeta, čovjeka i univerzuma.

Ime “Kepher” prevodi se kao “stvoren iz samoga sebe”, “stvoren iz svoga imena”.

Od pamtivijeka simbolizirao je ne samo dnevni sunčani disk, nego i nevidljivu snagu stvaranja koja daje impuls za njegovo kretanje po nebu i impuls svemu postojećem.

Prema mitu, skarabej je izišao iz nosnica Ozirisove glave, objavljujući na taj način njegovo uskrsnuće iz mrtvih u nebeskom svijetu.

Kukac koji postojano kotrlja svoju kuglicu kako u njoj ne bi bilo uništeno sjeme novog života, postao je simbol impulsa obnove koji se rađa iz inertne, ali žive materije, spremne započeti novi ciklus postojanja.

Kao veliki simbol i moćni talisman, Kepher – skarabej pratio je Egipćanina ne samo kroz sva razdoblja njegovog života, nego i nakon smrti.

Egipćani su smatrali da se poslije smrti tijela iz njega oslobađa besmrtna duša te uskrsava u drugom svijetu, nastavljajući svoje putovanje po nebeskim stazama.

Skarabej je uvijek bio simbol impulsa koji duša dobiva za nebeski let, za rođenje u duhovnom svijetu, nakon što sve materijalno počinje umirati i raspadati se.

Personificirao je skrivenu snagu Srca koju je čovjek morao probuditi u sebi kako bi se rodio, umro i uskrsnuo, nadvladao svaku inerciju i odolio svakom iskušenju koje ga čeka u životu i poslije smrti.

Nije slučajno da su u Egiptu pri procesu mumifikacije na mjesto pravog srca stavljali srce od keramike, kamena ili drugog materijala s amuletom skarabeja na gornjoj strani, ili figuricu skarabeja kako bi se u tijelu umrloga nalazio središnji simbol besmrtnosti i uskrsnuća.

U mnogim egipatskim tekstovima Skarabej Srca lijepo je opisivan: “Bog koji obitava u mom srcu, moj Stvoritelj, moj Gospodar koji čuva svjetlo u meni…”

Za Egipćanina je čovjekovo srce bilo središte njegove svijesti, dubokih znanja, mudrosti i sjećanja na vječnost.

Ono je bilo posebna skrivena bit koja boravi u tijelu i koja upravlja čitavim čovjekovim postojanjem, a nakon smrti s dušom odlazi u drugi svijet…

Srce je imalo važnu ulogu u poznatoj sceni psihostazije – vaganja srca nakon smrti.

Da bi duša umrloga mogla nastaviti putovanje u Vječnost, srce umrloga na vagi pred Ozirisovim sudom moralo je biti lakše od pera božice pravde Maat. 

A ono može biti lakše jedino ako je čisto i ispunjeno svjetlom koje je plod dobrih djela na zemlji, ako je oslobođeno teškog zemaljskog tereta…

U Egiptu su se slike i figurice skarabeja mogle posvuda vidjeti.

Osnova figurice obično se obilježavala svetim simbolima i izrekama povezanima s tajnom ponovnog rođenja.

U nekim slučajevima skarabej je imao ljudsko lice ili glavu.

Ponekad su na njegovim leđima prikazivali lađu boga Ra, pticu Bennu (Feniks – duša Ra) i Horusovo oko.

U kasnijim vremenima pogrebne skarabeje stavljali su na fajansne broševe napravljene u obliku pilona na koje se nanosio obojeni crtež ili reljefni prikaz Sunčeve lađe.

Skarabej je bio smješten tako da ostavlja dojam kao da se nalazi u lađi; njemu slijeva prikazivana je Izida, a zdesna Neftis – sestre boginje koje simboliziraju svete tajne neba i zemlje i ključeve njihova odgonetavanja.

Skarabej je u drevnom Egiptu imao još jedno značenje.

Taj maleni kukac postao je simbolom učenika i njegova puta prema mudrosti.

Kao što skarabej uporno i postojano pretvara bezobličnu, blatnjavu masu izmeta u kuglicu kako bi u nju položio sjeme života, učenik koji ide putem mudrosti mora transformirati bezobličnu i blatnjavu masu svojih nedostataka i ograničenja u savršenu, plamenu i čistu kuglu koja odražava svjetlost Duha.

I najvećeg blata moguće je osloboditi se, i iz najdublje tame moguće je uskrsnuti i ponovno se roditi, pod uvjetom da se probudi skrivena snaga i mudrost srca koja duši daje mogućnost usmjerenja prema novim prostranstvima, u novi život i novo postojanje.

Skarabej, posjedujući krila i držeći među nožicama plamenu kuglu, postaje simbol novog, mladog, uzlazećeg Sunca proljeća koje pobjeđuje mrak i uskrsava kako bi donijelo novi impuls života i obnavljanja.

Njegova dva krila simboliziraju dva oka – noćno koje vidi u tami i povezano je s Mjesecom, i dnevno koje daje život svim bićima i povezano je sa Suncem.

Na njegovim je leđima poznati simbol tau u čijem se središtu nalazi točka gdje se susreću Nebo i Zemlja.

Ispunjavajući svoju misiju na zemlji, Skarabej-Sunce širi krila i odlijeće u beskonačne daljine vraćajući se na nebo, izvorima koji su ga rodili.

Tako je u Egiptu skarabej postao blizak i drag simbol svakog učenika, onaj koji ga prati na putu i pomaže mu u najtežim iskušenjima.

Podsjećao je čovjeka da u njemu postoji skriveno srce koje može postati slično izlazećem Suncu i pobijediti mrak donoseći život, toplinu, svjetlost.

Podsjećao je na nebo, na besmrtnost, ljepotu, na beskrajne daljine nebeskog prostranstva…

Budio je duboka sjećanja i bio simbol vječne mladosti koja se nalazi izvan granica prostora i vremena, života i smrti.

http://nova-akropola.hr