U tradicionalnom smislu alkemija je duhovna disciplina.

Svojim naročitim, za neupućene uglavnom zbunjujućim postupcima, pokušava i u mnogočemu uspijeva istražiti nutarnje zakonitosti ljudske prirode.

Shvaćajući čovjeka kao kompleksno biće prirode koje se sastoji od više aspekata (tvarnih i onih suptilnijih), alkemija ih nastoji međusobno povezati i uskladiti.

Iako se alkemičar bavi prirodom tvari, on time ne smatra da je dosegnuo sve granice spoznaje. Naprotiv, on smatra da je suptilniji dio čovjeka, njegova duša, zapravo područje koje treba biti središtem njegovih filozofskih preokupacija.

Imaginatio

Možda je najveća zabluda modernih vremena shvaćanje prema kojem je fizička realnost jedina moguća i spoznatljiva stvarnost.

Čini se da su mnogi alkemijski rukopisi nerazumljivi za ono poimanje koje u njima želi vidjeti samo fizičke činjenice.

Filozof alkemičar smatra da pored i usporedno s fizičkim svijetom postoji i svijet psihe sa svojom realnošću koja, iako nije egzaktno dokaziva, ima sva obilježja stvarnosti, mada ne od iste one vrste koju traži svijet razuma i mjerljivih činjenica.

Štoviše, prema alkemičarima, psihička stvarnost je bliža onoj duhovnoj stvarnosti kojoj se filozof alkemičar svojim raznovrsnim postupcima želi približiti.

O tome je jedan nepoznati alkemičar napisao: “Duša je Božji namjesnik (Sui locum tenens seu vice Rex est). Ona upravlja razumom, a ovaj tijelom.

Duša djeluje (operatur) u tijelu, ali je veći dio njezina djelovanja izvan tijela.

To je božansko svojstvo jer je božanska mudrost samo djelomice zatvorena u tijelu, dok je najvećim dijelom izvan njega i zamišlja mnogo više stvari nego što ih svijet tijela može prihvatiti, a to su tajne samoga Boga.”¹ 

Duša svoje tajne odaje preko simbola, jezikom koji je jedini kadar izreći neizrecivo.

To su alkemičari izražavali pojmom imaginatio, smatrajući da je univerzalni jezik simbola, i njegovo poimanje, ispravan način uvođenja u alkemijsko djelo, a samim time i u poznavanje ljudske prirode.

Međutim, imaginatio nisu nemušte fantazije, već jedna praktična psihička djelatnost koja zahvaća i transformira čitavo ljudsko biće.

Životinje kao alkemijski simboli

U alkemiji se vrlo često kao simboli javljaju ptice.

Njihovo najupečatljivije obilježje svakako je let, ali i element zraka u kojem uglavnom borave.

One mogu letjeti, baš poput ljudske duše, i posredovati između zemaljskog i nebeskog svijeta, između tvari i duha.

I upravo ta njihova dvojna priroda slikovito prikazuje sudbinu alkemičarove (ali i ljudske) duše. Naravno, u alkemijskom simbolizmu ptice se ne pojavljuju proizvoljno, već obilježavaju različite faze alkemijskog djela.

Crnu fazu ili nigredo, simbolizira crni gavran, koji naglašava poniranje u tmine vlastite duše, u tu massu confusu.² 

On označava putovanje kroz kaos i blato slijepih strasti, nagona i drugih mana ljudske prirode, s kojima se alkemičar mora suočiti i nadvladati ih.

On je i ptica smrti, ali ne toliko u fizičkom koliko u nutarnjem smislu, jer se novo ne može izraziti ako staro i mrtvo ne nestane.³ 

Takvo duboko spuštanje u sebe sama alkemičari smatraju neobičnom srećom, a ne tegobom. U alkemiji se, naime, mane ne ubijaju, već transformiraju, a da bi to bilo moguće, alkemičar ih mora poznavati.

Sljedeću, bijelu fazu ili albedosimbolizira bijeli labud, ptica čistoće.

Prikazuje purifikaciju, pročišćenje koje slijedi nakon izlaska iz prljavštine i nereda misli i osjećaja.

Psiha mora biti oprana od niskih strasti i nagona, od svoje sužanjske vezanosti za propadljivo da bi mogla primiti snagu duha. Ipak, labud je ptica koja rijetko leti, on se više služi površinom vode. To upućuje na to da alkemijski proces još nije završen. 

Bijeli orao, koji se također pojavljuje u ovoj fazi, slikovito nam predočava mogućnost uzdizanja duše iz svijeta vlastitog mraka do svjetlosti Sunca, kroz čistoću ponajprije misli i osjećaja.

Orao teži prema blistavoj i jasnoj sunčevoj svjetlosti jer Sunce je u alkemiji slika Božja, ono je alkemijsko zlato, aurum non vugi, na koje filozof polaže svoje pravo, ali tek nakon otapanja taloga nečistoće.

Stoga često susrećemo i povezanost žabe, pritisnute težinom tvari, s orlom koji predstavlja inspiratio, odnosno nadahnuće koje čovjeku daje krila i vječnu mladost.

Međutim, alkemičar mora proći i putem pelikana koji kljunom probada vlastite grudi ne bi li svojom krvlju nahranio mladunčad.

U srednjovjekovlju to se često povezivalo s pojmom sacrifitio, odnosno sa žrtvovanjem koje je nužno da bi alkemičar dosegnuo istinsku duhovnu čistoću.

Stari su alkemičari ovu sliku često povezivali s Kristom, odnosno s imago Christi.

Čovjek treba biti poput Krista koji se žrtvovao za svijet.

U jednom širem kontekstu to znači i pomaganje čitavoj prirodi da se transformira i time evoluira.

Mitska ptica feniks zatvara mistični krug alkemij­skog djela. Feniks gradi svoje gnijezdo, a ono je istovremeno i lomača koju sam potpaljuje da bi sagorio.

Ipak, feniks se, transformiran, ponovo uzdiže iz vlastitog pepela. Simbolički, on je učvršćen u spoznaji duhovnog.

Time su obuhvaćene sve faze Djela i time Djelo završava.

Njegovo je biće sada takve naravi da mu tvar više nije potrebna.

Pored različitih vrsta ptica, značajan alkemijski simbol je i žaba krastača koja ležeći u mulju i talogu močvare (što simbolizira isključivo vezivanje za tvarni svijet), ima mogućnost skoka kojim može doskočiti iz vidljivih u nevidljive dimenzije.

Također se, u raznovrsnim aspektima, često pojavljuje i lav, isprva kao neobuzdana priroda ljudskih strasti, sirove snage i žudnji, da bi nakon sveobuhvatne transformacije postao snagom koja, pravilno usmjerena, omogućuje alkemičaru dodir s duhovnim.

Prema alkemičarima, kroćenje žudnje vrstan je prijatelj i pomagač jer se jednorogu, kao simbolu nevidljivog svijeta, može približiti i ukrotiti ga jedino čista žena, odnosno duša osjetljiva na postojanje duhovnog svijeta.

Na kraju ćemo spomenuti još jedan sveobuhvatni simbol.

To je zmaj-zmija u različitim aspektima. 

Zmija predstavlja tvar koja sve proždire, ali i učiteljicu koja iskušava dušu da bi mogla doći do spoznaje. Zmija zavodi na stranputice ne bi li ih čovjek prevladao.

 Zmajeva je simbolika uvelike slična simbolici feniksa.

On je onaj koji počinje i koji završava Djelo, ali ne isti onakav kakav ga je započeo.

On je s jedne strane prvobitna tvar (materia prima), kaotična, mračna i neizdiferencirana, a s druge strane, uz atribut krila postaje oduhovljena duša, transformirana i uzdignuta.

Tada se prikazuje kao zmija koja grize svoj rep kako bi se naglasilo jedinstvo, sklad i ravnotežje između nekoć suprotstavljenih, a sada nadopunjujućih energija ljudske duše.

¹ Museum Hermeticum.
² Zbrkano mnoštvo svačega.
³ Gavran, kao ptica koja se hrani lešinom, simbolizira “agens” koji ono mrtvo pretvara, transformira u mogućnost novog života. Lešinari su često simboli regeneracije i transformacije neživog u živo, svojevrsni “održavatelji života”.

http://nova-akropola.hr