Postoji način kojim se možemo posve pripremiti da prepoznamo poja­vljivanje Temeljne Svjetlosti u trenutku smrti.

To je putem najvišeg nivoa meditacije, krajnje ostvarenje prakse Dzogchena.

Zove se „sjedinjenje dvije svjetlosti" što je također poznato kao „stapanje Svjetlosti Majke i Djeteta".

Svjetlost Majke je ime koje dajemo Temeljnoj Svjetlosti.

To je osnovna, urođena priroda svega, koja čini sadržaj našeg sveukupnog iskustva, i koja se objelodanjuje u svojoj punoj veličajnosti u trenutku smrti.

Svjetlost Djeteta, također zvana Put Svjetlosti, je priroda našeg uma, koju, ako je predstavljena od učitelja, i mi je prepoznamo, možemo postupno ura­vnotežiti putem meditacije, i sve više posve uklopiti u naše djelovanje u životu.

Kada je uklapanje sveukupno, prepoznavanje je savršeno i ostvarenje se događa.

Pa iako je Temeljna Svjetlost naša urođena priroda i priroda svega, mi ju ne prepoznajemo, i ona ostaje kao skrita.

Volim zamišljati Dijete Svjetlosti kao ključ koji nam učitelj daje da nam pomogne otvoriti vrata prepoznavanja Temeljne Svjetlosti, kada god se mogućnost pojavi.

Zamislite da trebate sresti ženu koja dolazi avionom.

Ako nemate pre­dodžbu kako ona izgleda, možete otići u zračnu luku i ona bi mogla proći baš pored vas a da je vi nećete primijetiti.

Ako imate njenu fotografiju koja joj sliči, i imate njenu ispravnu sliku u vašem umu, tada ćete ju prepoznati čim vam se približi.

Kada ste jednom bili upoznati sa prirodom uma i prepoznali ju, vi imate ključ da ju ponovno prepoznate.

Ali upravo kao što trebate čuvati sa vama fotografiju i nastavljati ju promatrati uvijek ponovno, da bi bili sigurni u prepoznavanju osobe koju ćete sresti u zračnoj luci, isto tako trebate nastaviti produbljivati i ustaljivati vaše prepoznavanje prirode uma putem redovite prakse.

Tada prepoznavanje postaje toliko ukorijenjeno u vama, toliko dio vas, da vi više ne trebate fotografiju; kada sretnete osobu raspoznavanje je prirodno i trenutačno.

Zato nakon održavane prakse o prepoznavanju prirode uma, kada se u trenutku smrti Temeljna Svjetlost pojavi, bit ćete kadri ponovno ju prepoznati i stopiti se sa njom -tako instinktivno, kažu učitelji prošlosti, kao što malo dijete hitro trči u majčin zagrljaj, kao što se stari prijatelji susreću, ili kao što rijeka utječe u more.

Ipak je to krajnje teško.

Jedini način osigurati to prepoznavanje je putem ustaljivanja i usavršavanja prakse stapanja dvije svjetlosti sada, dok smo još uvijek živi.

To je samo moguće kroz cijeli životni vijek treninga i pregnuća.

Kao što je moj učitej Dudjom Rinpoche rekao, da ako ne prakticiramo sjed­injenje dvije svjetlosti sada, i od sada na dalje, nema izjava da će se pre­poznavanje u smrti dogoditi prirodno.

Kako se točno stapamo sa svjetlošću?

To je vrlo tajnovito i napredno vjež­banje, i ovo nije mjesto da se u tančine razglaba o tome.

Ali ono što možemo reči je to: kada nas učitelj uvodi u prirodu uma, to je kao da je naš vid bio vraćen u prijašnje stanje, jer smo bili slijepi za Temeljnu Svjetlost koja je u svemu.

Učiteljevo uvođenje budi u nama oko mudrosti, sa kojim počinjemo jasno uočavati pravu prirodu svega što se pojavi, svjetlost - Jasno Svjetlo -prirodu svih naših misli i osjećaja.

Predočite si da naše prepoznavanje prirode uma, nakon uravnoteženja i usavršenja prakse, dolazi da bude kao nepromjenljivo plamsanje sunca. Misli i osjećaju nastavljaju nicati; oni su kao valovi tame.

Ali svaki puta kada se valovi razviju i susretnu svjetlo, tre­nutačno se rasplinu.

A mi razvijamo tu sposobnosti prepoznavanja sve više, ona postaje dio naše dnevne vizije.

Kada smo kadri prinijeti ostvarenje naše apsolutne prirode u naše svakidašnje doživljavanje, veća je prilika da ćemo zaista prepoznati Temeljnu Svjetlost u trenutku smrti.

Dokaz o tome imamo li taj ključ bit će kako gledamo naše misli i osjećaje dok se pojavljuju; ili smo sposobni da ih proniknemo izravno sa gledištem i prepoznamo njihovu urođenu svjetlosnu prirodu, ili ih stavljamo u sjenu sa našim nagonskim naviknutim reakcijama.

Ako je temelj našeg uobičajenog uma potpuno pročišćen, to je kao da smo uništili spremište naše karme i tako ispraznili karmičku zalihu za buduća ponovna rođenja.

Međutim, ako nismo bili sposobni potpuno pročistiti naš um, bit će još uvijek tragova navika prošlosti i karmičkih sklonosti ostavši u spremištu karme.

Kada god se odgovarajući uvjeti utjelove, one će se izra­ziti, goneći nas u nova ponovna rođenja.