3.

Produžih nakon toga ipak dalje, da stignem do morske obale, i nakon nekih dvadesetak minuta pronašao sam uličicu koja vodi ravno do mora.

Ondje sam zastao i neko vrijeme očaran gledao zalazak sunca, a zatim se polako vratio istim putem kojim sam i došao, do onog zadnjeg kamena na koji sam naišao, sa onim neobičnim znakom na sebi.

No već kad sam mu se približavao primijetih tamo dvoje ljudi, muškarca i ženu, kako stoje pred kamenom i zagledaju se u njega.

Kad su me opazili okrenuli su se ka meni.
-Dobra večer, -rekao je muškarac obraćajući mi se.

-Zar u ovom kutku grada ima još nekoga osim nas dvoje?
Zastadoh kad me je oslovio i pozdravih i ja njega.
-Dobra večer.

Nego, i ja se čudim što sam vas zatekao ovdje.

Nisam to očekivao.

Već satima lutam ovim ulicama i nisam sve do sada sreo baš nikoga ovdje.
-I nas to čudi, -dodao je on.

-I mi smo malo prolutali ovuda, i iznenadilo nas je da na ovako lijepim mjestima nema nikoga.

Valjda u blizini nema nikakvih znamenitosti koje bi privukle turiste, pa ih zato nema.

Mi smo se malo prepustili instinktu i zašli ovamo, a i godilo nam je to što nema gužve i što možemo malo sami uživati u prizorima koje pruža ovaj kutak grada.

Nasmiješio sam se kada sam ovo čuo, jer i sa mnom je bio isti slučaj.

-Vidim da ste zastali pred ovim kamenom, -rekoh čovjeku koji mi se obratio, dok je žena uz njega šutjela. -I sâm sam naišao na njega prije malo više od pola sata. Ustvari vidio sam još dva takva slična u blizini.
-To je valjda nekakav zdenac, -ovaj puta se i žena uključila u razgovor.

-U stvari ne znam, nisam sigurna.
-Ali ovaj je po nečemu poseban u odnosu na ona dva na koja sam ranije naišao, -rekoh pokazujući im na onaj znak.

-Ovaj ima na sebi neki zanimljiv lik, dvoglavu pticu sklopljenih krila.

Jeste li je primijetili?
-Jesmo.

Upravo smo i mi to promatrali, -reče žena, -i voljeli bismo znati što to znači.
-To bih i ja volio znati.

Imam nekih zamisli o tome, ali nisam siguran.

Uopće nisam siguran.
-Kakvih zamisli? -upita ovaj put muškarac.
-Mislio sam da je to možda prikaz Abraksasa.

Ne znam jeste li čuli nešto o tome?
Iznenađeno me je pogledao.
-O Abraksasu?

Naravno.

Mi se pomalo zanimamo za mistične teme, pa znamo što je to Abraksas.

Ali zar stvarno mislite da je ovo on?
Ponovo sam osmotrio onaj znak na kamenu, ali sve što sam mogao reći bilo je;
-Ne bih znao reći sa sigurnošću, kao što već rekoh.

Ali mogao bi biti.

Iz jedne priče koju sam nekad davno pročitao saznao sam da u Veneciji doista postoje likovi Abraksasa.
-Mislite da smo upravo naišli na jednog od njih?

-upita zainteresirano muškarac, slegnuvši ramenima. -Usput, moje ime je Michael, a ovo je Catherine.

Pružili su mi ruke i ja sam se rukovao sa njima.

-Drago mi je, ja sam John, -rekoh.

-Ne znam, ali poznato mi je da indijanski vračevi Boga opisuju u obliku ptice, u obliku orla, a i ova ptica pred nama sliči orlu, pa nije isključeno da prikazuje nekakvog boga.

Možda je ovo baš Abraksas.

A možda bih samo volio da je to tako.

Iz vlastitog iskustva znam da su mnoge stvari onakve kakvima ih želimo vidjeti i da je dovoljno nešto željeti da snaga te želje iskrivi zbilju i prilagodi je našim zamislima.

Zato se čuvam donošenja ovakvih zaključaka na prečac. I to naročito zbog toga jer nema ničega što govori u prilog tome da je ovo zaista on, neka vrsta antičkog ili rano kršćanskog ekvivalenta Jin Jangu, bog koji ujedinjuje dobro i zlo u sebi, spajajući tako u jednu cjelinu ono što kršćanska teologija razdvaja na dva suprotna pola.

Na ovo me oboje iznenađeno pogledaše.

-Da, to ste lijepo rekli.

Dobar opis Abraksasa.

Sviđaju mi se vaše riječi, -reče raspoloženo Michael.

-Vidim da ste i vi zainteresirani za mistične teme kad ste tako dobro upućeni.
-Pa, jesam pomalo, mada se ne smatram baš stručnjakom.

Jedno sam se vrijeme jako zanimao za takve teme. Uhvatilo me je to još u tinejdžerskoj dobi, pa me držalo tri-četiri godine, a zatim sam polako prestao razmišljati o tome i počeo tražiti nove putove u životu.
-I jeste li ih našli? -upita ovaj puta Catherine.
-Ne znam, nisam baš siguran, -rekoh.

 -Nisam još pronašao svoj put.

Ima još toliko toga što me zbunjuje, a ja više ne znam kako da se nosim sa time.

Toliko je još pitanja koja traže odgovore, a ja ih jednostavno ne pronalazim.
-Eh, da.

Pitanja i odgovori, -ubaci se opet u razgovor Michael.

-Nije to lako.

U pravu ste kad kažete da ima toliko nepoznanica i toliko nedokučivih stvari u životu.
-Da, -uzdahnuh.

-Recimo samo to pitanje dobra i zla.

Može li se to dvoje uopće razdvojiti?

I jeste li se kad upitali što je to uopće zlo, a što dobro u svijetu koji nas okružuje?

Postoji li neka jasna definicija zla?

I kako ga prepoznati, kad zlo nosi mnoga lica i naličja, i kad u životu postoji bezbroj finih prijelaza između svijetlog i tamnog, između dobrog i zlog?
-Da, zaista, -reče Michael.
-Osim toga, -nastavih, -nije li i način poimanja dobrog i zlog prilagođen nama samima, te se zlim smatra kad je nama učinjena neka nepravda i šteta, dok se za nepravdu i štetu koju mi nanosimo drugima pronalazi sto raznih opravdanja.

A osim toga nije li i svaka vlast razvila sustav osuđivanja svega onoga što ide protiv njenih vlastitih interesa?

Nije li nađeno višestruko opravdanje za iskorištavanje drugih naroda i njihovih bogatstava kroz povijest?

I nije li uvijek pronalažen neki plemeniti motiv koji se ističe kao razlog dominacije nad drugima, dok u njegovoj pozadini stoji najobičnija otimačina i pljačka, a u isto se vrijeme borba nekih naroda za slobodu smatra zločinom ili terorizmom.

Nije li i poneki vjerski sustav pronašao način da se obračuna sa neistomišljenicima upravo proglašavajući zlim, grješnim i opasnim sve ono što se ne uklapa u njegove vlastite interese?

A ti su se interesi često protezali s domene vjerskoga i filozofskog i na domenu politike, moći i stjecanja materijalnih bogatstava?

Nakon ovoga što sam rekao nastao je kraći tajac, a zatim je Michael rekao;

-Da, potpuno ste u pravu.

A i ljudski su zakoni skrojeni tako da više odgovaraju onima povlaštenima, koji su ih sastavljali, a manje svima ostalima.
Sad sam ja zastao i iznenađeno ga pogledao.

Nisam mislio da će se otprve složiti sa mojim riječima.
-Točno, -rekoh.

-Vidim da se razumijemo.
-Eh, da, -reče sad Catherine osmjehnuvši se.

-Čini se da je pokušaj definiranja dobra i zla uvijek podređen osobi s čijeg se stanovišta vrši razmatranje i da je prilagođen njenim vlastitim potrebama i interesima.
-Upravo sam i ja na to mislio, -rekoh složivši se sa njom.

-I baš je zato pojam zla jednako relativan kao i toliko drugih stvari u životu.

Kako onda povući granicu, kako dati točnu definiciju? Kako podijeliti ljude na dobre i zle?

Ne određuje li se to posve proizvoljno u životu?

Može li ljudska procjena biti valjana u ovom slučaju?

I može li zlo ponekad, ako vodi nekom dobru, ustvari time imati manje loš karakter i manje loš predznak? Kako bi se čovjek mogao ocijeniti kao dobar ili zao kad je podložan promjenama i kad se mijenjaju njegov način razmišljanja, postupanja i poimanja stvari?

U kojem bi se tada trenutku trebalo procijeniti kakav je on?

Da li tek kad je stigao na kraj svog životnog puta?

I ako iz svega zla u svijetu jednom proizađe i neko dobro, hoće li to promijeniti sliku života i sliku cjelokupnog čovječanstva?

Hoće li hod čovječanstva kroz mrak tada samo biti put ka svjetlosti i novom proljeću?

Je li tada i jedno djelo samo po sebi dobro ili loše, ili se ono može sagledati po svojoj vrijednosti tek po svojim posljedicama?

Zato je nemoguće odvojiti na dvije suprotne polovice, svrstati na dvije suprotne strane i proglasiti svijetlim ili tamnim, odnosno dobrim ili lošim bilo koji čin, bilo kojeg čovjeka i bilo koje povijesno razdoblje.
Bila je ovo jedna od mojih najranijih spoznaja, ta nemogućnost razdvajanja dobra i zla.
-Vrlo zanimljivo stajalište, -reče na ovo Michael.
-A jednako je tako, -rekoh, -sporno poimanje dobra i zla s vjerskog stajališta, jer se zlo pripisuje Sotoni, a dobro Bogu.

No ako postoji samo jedan Tvorac, on je tada stvorio sve.

On je stvorio svijet i ljude takvima kakvi jesu, ili im je ostavio tu mogućnost da postanu takvi kakvi su i dao im predispozicije za to.

Ako je čovjek sam postao takav kakav jeste, tada je on tvorac jednako kao i Bog, a ako je sve postalo takvim kakvo jest protiv Božje volje i ako je Bog bespomoćan u tome da to promijeni, onda on nije svemoćan.

Ako se opet sve to događa s njegovim odobrenjem, kakav je to tada Bog kojem sve ovo odgovara?

Rekao sam ovo sa ponešto ironije u glasu, jer nisam bio ljubitelj takve filozofije kao što je kršćanska, koja je prilično pojednostavila pitanje dobra i zla i time ga učinila pomalo banalnim i smiješnim.
-Da.

Toliko pitanja, toliko nejasnoća, -reče Catherine, -no čini se da su potrebni drugačiji pristupi i sagledavanje stvari iz drugačijeg ugla.

Ne bi li bilo prirodnije i ljudskije priznati da i dobro i zlo postoje u čovjeku i da oboje žive jedno kraj drugoga u njemu kao dio njegova bića?

Nije li prihvatljivija zamisao da čovjek nije zaveden na zlo od strane drugog izvora već da ono postoji u njemu nerazdvojivo od dobra.

Time zlo postaje nešto što postoji u svakome, u nekome možda manje, a u drugome više izraženo, u nekome možda više potaknuto i probuđeno od strane drugih ljudi, a u drugome malo više zatomljeno.

Treba li se tada osuđivati taj dio nas ili ga treba početi promatrati iz drugog ugla?

I tko ima pravo suditi o drugome kad svatko sudi onako kako njemu samom odgovara?

S koje strane uopće prići tom pojmu, i ima li čovjek moć uvida u cjelokupnost svega onoga što dovodi do nekog zla, ili bar onoga što se pričinjava takvim?
I opet me je iznenadila svojim riječima, jer se činilo da se savršeno razumijemo.
-Da, -rekoh.

-Može li čovjek biti Bog, ili su ljudski zakoni i ljudska procjena nesavršeni i nedovoljno mjerodavni da prosude u kojim je okolnostima neko djelo zlo, a neko dobro, i što je to ono što treba osuditi i kazniti?

U nekim su religijama dobro i zlo spojeni u jednu cjelinu i smatra se nemogućim razdvojiti ih i postaviti na suprotne strane, jer i iza jednog i iza drugog stoji isti izvor i isti uzrok.
-Upravo tako.

I to je stav koji i nama više odgovara, jer zvuči mnogo prihvatljivije od nekakvog proizvoljnog određivanja toga što je to zlo, a što dobro, i od osuđivanja zla koje to možda i nije, -reče Catherine na kraju.
-Znači našao sam istomišljenike u vama?

Drago mi je zbog toga, -rekoh zadovoljno.

-Bilo mi je drago da smo malo popričali i da sam upoznao tako zanimljive ljude kao što ste vas dvoje, ali sada bih morao krenuti natrag dok se još nije sasvim smračilo, da pronađem put do svog hotela.
-I nama je drago što smo naišli na vas, -rekoše oni.
-Možda se još sretnemo sutra, -rekoh.

-Tada ću još biti ovdje, a možda se sretnemo i nekom drugom prilikom.

Nadam se da ću još imati prilike posjetiti Veneciju.

A sada do viđenja.