Oči su mi se otvorile.

San koji sam sanjao istopio se. Ostale su od njega tek nejasne slike. Pokušao sam pred sebe prizvati sve njegove detalje, no čini se da je od svega preostao samo osjećaj koji je izranjao iz pozadine sna, a javio se u meni onoga trenutka kad je san počeo umirati.

Bio je to san o ljubavi, i na kraju o njenom gubitku.

I taj se gorki okus njenog gubitka zadržao u meni i nakon buđenja. Suočio sam se s njim kad su mi se oči otvorile i kad sam postao svjestan toga da je moja sreća bila samo iluzija.

Ponovo sam se morao suočiti sa svojom samoćom, kao i toliko puta ranije prilikom izranjanja iz sna.

Kao i toliko puta ranije bajkovito ozračje zemlje sreće iščezlo je, a mene je opet čekao put samoće i beskrajna i bezizgledna potraga za trenutkom mira.

Uzdahnuo sam, dok je dan u meni budio gorčinu.

-Možda je bolje ne buditi se, -pomislih, -već samo sanjati i ne otvarati oči.

Ili zadržati san u srcu i kad se oči otvore.

Možda bi tada san obojio ovaj svijet u žive boje i ja bih u sivim ulicama ovog grada vidio nešto čudesno lijepo.

Ali kakav bi to san morao biti da oboji ulice ovoga grada i tami mog života donese sjaj?

Osvrnuo sam se oko sebe, pogledom dotaknuo svaki kutak svoje sobe i pogledao u ove zidove koji su me okružili.

Unutar njih bio sam sasvim sam.

Sna je u potpunosti nestalo, a i one sreće koja se na kratko pojavila u njemu, i suočio sam se sada sa drugačijim svijetom.

U ovoj sobi nije bilo ničega osim samoće.

Zamislio sam se i pokušao ustanoviti da li je ikada, i u jednom razdoblju mog života, postojalo išta osim te samoće.

U mislima sam se vratio unatrag onoliko koliko sjećanja dopuštaju, do svoje pete ili šeste godine.

Vratio sam se do razdoblja iz kojeg potječu moje najranije uspomene i stao ih prizivati pred sebe.

Mogao sam se prisjetiti, ranije sam to već izbrojao, nekih dvadesetak događaja iz tih vremena, nekih dvadesetak slika koje i dan danas još žive u meni.

Bili su to mahom neugodni događaji, a čini mi se da se ne bih ni mogao, koliko god se upirao, prisjetiti ičega drugoga doli upravo takvih stvari, i to ne samo iz tog razdoblja mog života, nego i iz svih kasnijih.

Ponovo sam sada oživio ta pradavna razdoblja.

Kakvu samo moć imaju te rane uspomene.

Ne napuštaju me ni nakon tolikih godina.

Uvijek ostaju tu negdje, ako ne baš pred očima, a ono tek malo ispod razine svijesti, tek prividno skrivene i zaboravljene.

Prizvao sam pred sebe neke od tih uspomena i izvukao ih iz prošlosti, kojoj se ne može uteći, niti se pred njom mogu zatvoriti vrata.

Prisjetio sam se onih stvari koje su me, čini se, odredile za sva buduća vremena i utvrdile put kojim se i danas krećem.

A to je bio tek jedan dio mojih sjećanja, dok su druga ostala skrivena negdje duboko u meni i imala puno razorniju snagu.

Čudno je to kako se neki događaji prihvate za ljudsko biće i potajno, podmuklo i bezobzirno, iz sjene, iz nevidljivih dubina ljudske psihe, usmjeravaju sve njegove buduće postupke i osjećaje.

Iz njih se rađaju svi kasniji snovi, strahovi i želje koji čovjeka vode duž životnoga puta.

Čudno je to kako dojmovi koji žive duboko u mojoj podsvijesti, a većine od njih čak nisam ni svjestan, niti bih se mogao prisjetiti trenutka kada su ušli u mene, mogu odlučivati o tome što ću željeti, a što ne u životu, i odlučuju umjesto mene o svemu onom što stoji preda mnom.

Kada bih se zamislio nad svojim životom i pokušao opisati najbitnije crte svog karaktera, u svakoj od tih crta mogao bih prepoznati ono što svoje korijene vuče iz tih davnih događaja, kojih jedva da se sjećam. To je razdoblje obuhvaćalo godine, a svelo se na kraju na svega dvadesetak izblijedjelih slika.

Siguran sam da bih upravo u tim razdobljima pronašao glavne uzroke svega onoga što me je kasnije snašlo u životu.

I jasno mi je sad da sam postao upravo ono što su ta davna razdoblja stvorila od mene.

Ne postoje u životu vanjska ograničenja, već se sva ona nalaze u nama samima, a od tih unutarnjih okova koji sputavaju ne postoji jača sila, jer je upravo ta ograničenja najteže ukinuti.

A moji su okovi stvoreni u tim zaboravljenim vremenima, kad sam bio dijete, i kada su iz svijeta u mene pristizali dojmovi koji su stvarali uspomene.

Nije tada te dojmove imalo što odbiti od mene, jer sam kao dijete bio potpuno nezaštićen i otvoren ka svijetu, ne mogavši znati što će iz njega pristići u moje biće i ostati zarobljeno u meni zauvijek, upravljajući mojom sviješću, podsviješću i mojim nagonima u svim kasnijim danima mog života.

Ono čega se sada mogu prisjetiti iz tih maglovitih i zagubljenih vremena je to da sam zbog nečega već onda bio izložen poruzi i podsmijehu, te da su mi druga djeca često, prečesto, na gotovo sve što bih ja rekao govorili; -Vidi budale, kako je samo glup, -i da sam se zbog svega toga počeo povlačiti iz svijeta i zatvarati u sebe. Ono što se kasnije izrodilo iz toga bila je samoća i bijeg od ljudi u prostor u kojem nije bilo nikoga, i to je bilo ono što me je zarobilo i visilo nada mnom poput prokletstva sve do današnjih dana.

Da, ono što je preživjelo tolike godine bila je samoća, jeziva samoća, koja pritiska dušu i ispunjava je strahom da nikada neće biti bolje.

Zid te jezive, nepodnošljive i nerazorive samoće okruživao me je već od najranijih dana.

I sve su se moje želje kasnije rađale upravo iz toga.

A što sam to ustvari želio?

Čemu sam u životu težio?

Koliko mi sjećanja sežu unatrag kroz maglu vremena, ispočetka su se moje želje vezale uz potrebu da budem sličan drugima, prihvaćen od njih i voljen.

Kasnije sam želio biti odlučniji u mnogim stvarima, znati što želim i kuda idem, i znati kako to ostvariti. Želio sam sad već kao stasao i neku veliku promjenu u životu, neku sigurnost, i nekoga tko bi mi je pružio.

Želio sam imati prijatelja kojeg nikad prije nisam imao.

Kasnije sam želio pobjeći od svega, otići negdje gdje me nitko ne zna, i početi život ispočetka.

Želio sam puno toga.

No jedna je želja bila ispred svih, jedan je san bio trajniji od drugih. Bio je to san o ljubavi.