Upisao:

mlabos

20. siječnja 2020.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

589

PUTA

Sacsayhuaman – kamena pumina glava

Sjeverno od Cuzca, glavnog grada drevnih Inka, na uzvisini od oko 3550 m nadmorske visine, gotovo pet stoljeća nakon propasti carstva Inka još uvijek stoje veličanstvene zidine Sacsayhuamana (Saksaq Waman) – utvrde koja svojim dimenzijama i stilom gradnje ne prestaje oduševljavati arheologe, povjesničare, turiste.

Kada su španjolski osvajači prvi put došli na ove prostore, nikako nisu mogli shvatiti kako je taj “divlji” peruanski narod, “neobrazovan i bez sposobnosti logičkog razlučivanja”, mogao sagraditi takav kompleks.

Držali su da bi to moglo biti djelo demona i zlih duhova.

Mnogi su i danas skeptični prema činjenici da su drevni Inke mogli sagraditi takvo čudo pa neki smatraju da u tome prste imaju izvanzemaljci sa svojim nadmoćnim tehnologijama, a drugi da je to djelo nekih divovskih prethodnika Inka.

Kamena pumina glava

Da bismo u potpunosti mogli sagledati značenje utvrde Sacsayhuaman, moramo je staviti u kontekst okruženja u kojem se nalazi.

Naime Cuzco, sveti grad, čije ime na jeziku quechua znači “pupak svijeta”, sagrađen je u obliku pume – životinje koju su drevni Inke smatrali svetom.

Tako je trbuh pume bio glavni gradski trg Chuquipampa, obližnja rijeka Tullumayo oblikovala je njezinu kralješnicu, a Sacsayhuaman na uzvisini – puminu glavu.

Kad cijelo zdanje gledamo iz zraka, gigantske zidine Sacsayhuamana sagrađene na padini u cik-cak liniji izgledaju kao pumini zubi.

Sva svetišta unutar grada pažljivo su raspoređena prema položajima zvijezda, što uz zapanjujuće graditeljsko umijeće pokazuje vrhunsko poznavanje astronomije.

U većini arheoloških dokumenata vezanih uz ovo zdanje možemo naći podatak da je gradnja utvrde započela 1438. godine za vrijeme vladavine devetog Inke Pachacuteca, a dovršena je 1508. godine.

Ostaci tri cik-cak zida postavljena na padini paralelno jedan iznad drugoga, danas su najdojmljiviji dio tvrđave.

U njenoj je gradnji navodno sudjelovalo oko 25000 ljudi.

Svaki od ta tri cik-cak zida ukupne dužine od oko 400 metara sastoji se od 60 manjih spojenih zidova.

Za gradnju su korišteni blokovi kamena vapnenca, a najveći od njih visok je preko 8 metara i težak 300 tona!

Da bismo dočarali tu impozantnu veličinu, dovoljno je reći da prosječna građevinska dizalica, kakva se obično koristi prilikom gradnje velikih zgrada, može dignuti teret težak oko 3 tone.

To znači da bi za dizanje jednog kamenog bloka drevnim Inkama bilo potrebno stotinu takvih dizalica.

Priču o izgradnji Sacsayhuamana čini još intrigantnijom podatak da u krugu polumjera 30 kilometara nije pronađeno veće nalazište kamena vapnenca iz kojeg bi se mogao vaditi materijal za gradnju.

K tome, te ogromne kamene gromade nepravilnih oblika postavljene su jedna na drugu tako savršeno da se između njih ne može ugurati niti vlat trave.

Među blokovima nema vezivnog sredstva, nema žbuke, a rubovi su glatki i fino zaobljeni.

Nema ukrasa niti natpisa, samo goli kamen.

Povrh tih zidova nekada su stajala tri velika tornja od kojih su danas ostale samo ruševine, a dvadesetdvometarski promjer temelja najvećeg od njih, Muyuc Marca, dočarava kako je moćno cijelo zdanje nekada moralo izgledati.

Ostaci tornja Muyuc Marca sastoje se od tri koncentrična kružna zida međusobno povezana ravnim zidovima, tako da cijela konstrukcija pomalo podsjeća na paukovu mrežu.

Prema središnjoj kružnici vode tri kanala, koji su najvjerojatnije služili za punjenje vodom spremišta koje se nalazilo u sredini.

Cijeli kompleks sadrži nevjerojatno razrađen vodovodni sustav, kao i sustav za skupljanje kišnice.

Druga dva tornja – Paucar Marca i Sallaq Marca – bili su jednako udaljeni od prvoga tako da su međusobno činili istostranični trokut i, za razliku od okruglog tornja Muyuc Marca, bili su kvadratnog oblika.

Zadovoljni sokol – čuvar tajne

O samoj građevini ponajviše možemo saznati od kroničara toga doba Inke Garcilasa de la Vege, sina španjolskog kapetana i inkanske princeze, unuke velikog vladara Tupac Yupanquija.

Rođen 1539. godine u Cuzcu, prvih dvadesetak godina svoga života proveo je s majkom, tako da je vladao jezikom quechua kao i španjolskim.

Nakon očeve smrti naslijedio je nešto novca te odlučio otići u Španjolsku na školovanje, gdje je i ostao do smrti.

Napisao je djelo Comentarios Reales de los Incas, koje se temelji na pričama koje su mu pripovijedali njegovi inkanski rođaci dok je još bio dijete.

Knjiga je izdana 1609. godine, a sastoji se od dva dijela: prvi govori o životu Inka, a drugi o španjolskom osvajanju Perua.

Godine 1780. kada je inkanski “Matija Gubec”, Tupac Amaru II., digao pobunu protiv kolonijalističkih ugnjetavača, španjolski ju je kralj Carlos III. ugušio te zabranio daljnje izdavanje knjige zbog “opasnog” sadržaja.

Ponovno se počela tiskati tek 1918. godine.

Inka Garcilaso de la Vega nije ostavio zapis kako su sagrađene zidine Sacsayhuamana (u prijevodu “zadovoljni sokol”).

Napisao je: Ova utvrda premašuje građevine poznate kao sedam svjetskih čuda.

U slučaju, na primjer, Babilonskog zida, kolosa s Rhodosa ili egipatskih piramida, jasno se može vidjeti kako su sagrađeni… kako su graditelji, sjedinjujući snažna tijela radnika i prikupljajući građevni materijal dan za danom, godinu za godinom, nadišli sve poteškoće koristeći ljudsku snagu kroz jedno duže razdoblje.

Ali čovjeku je doista teško razumjeti kako su ti Indijanci, bez sprava i alata mogli rezati, strugati, podizati i spuštati tako velike stijene, više nalik dijelovima brda nego građevnom kamenju, i postavljati ih točno na njihova mjesta.

Ako su neki od graditelja još živjeli dok je de la Vega bio mlad, neobično je da mu nitko nije ispričao priču o gradnji.

Znači li to možda da je Sacsayhuaman stariji nego što danas mislimo?

Takvom razmišljanju u prilog ide činjenica da su početkom 2008. godine u neposrednoj blizini ove lokacije pronađeni ostaci drevnog hrama, mnogo manjih dimenzija, ali sličnog po načinu gradnje, za koji se pretpostavlja da datira iz doba prije Inka, kada su na ovom području boravili pripadnici Killke kulture (900. – 1200.).

Nije isključeno da su i temelji Sacsayhuamana podignuti u tom razdoblju, no kako sada stvari stoje, bez obzira na različite scenarije o njegovoj izgradnji, stvarni graditelji ovog arhitektonskog čuda vjerojatno će nam zauvijek ostati nepoznati, kao i njegova izvorna namjena.

Danas se Sacsayhuaman najčešće opisuje kao utvrda i osmatračnica jer je sagrađen na mjestu koje je s tri strane okruženo strmim padinama, a s njega se pruža odličan pogled na cijelo područje Cuzca.

Ipak, to su tek nagađanja.

Neki autori smatraju da je to bilo svetište, i da tri zida tvrđave predstavljaju tri razine religioznog svijeta Inka – prvi, donji je Ukju Pacha (podzemni), srednji – Kay Pacha (zemaljski) i gornji – Hanan Pacha (nebeski).

Dodamo li tome podatak da je Sacsayhuaman s dva kilometra dugačkim podzemnim tunelom izravno povezan s Coricanchom u Cuzcu, glavnim svetištem posvećenim vrhovnom inkanskom Bogu Sunca – Intiju, možemo pretpostaviti da je cijeli kompleks osim vojne imao i religioznu ulogu.

Početak kraja

Bilo kako bilo, povijesne činjenice govore da su Inke taj kompleks pred kraj svoje vladavine koristili kao tvrđavu i, boreći se protiv konkvistadora do zadnjeg daha, na kraju izgubili bitku.

Španjolski osvajači na čelu s Franciscom Pizarrom ušli su u Cuzco 1533. godine, svrgnuli tadašnjeg vladara Atahualpu i uveli diktaturu, ubijajući svakog tko je odbijao priznati španjolsku vlast.

Tri godine kasnije, 6. svibnja 1536. godine, inkanski vođa Manco Inca Yupanqui okuplja sto tisuća ratnika i kreće u rat protiv Španjolaca.

U bitci kod Sacsayhuamana jedan inkanski ratnik ubio je Juana Pizarra, Franciscovog brata, bacivši mu na glavu ogroman kamen dok se ovaj pokušavao popeti na visoke zidine tvrđave.

Ponosni Inke na kraju su ipak poklekli pred moćnim neprijateljem, i to ne samo zbog njegove nadmoći, već i zbog toga što su mnogi ratnici podlegli malim boginjama koje su donijeli europski osvajači.

Konkvistadori su nakon toga još više ojačali vlast u Cuzcu te nastavili uništavati carstvo Inka.

Kamene blokove sa zidova Sacsayhuamana, koji su bili barem tri metra viši nego danas, koristili su kao građevni materijal za svoje kuće i crkve.

Kada bi to kamenje moglo pričati, vjerojatno bismo čuli priče nevjerojatnih zapleta i obrata i možda bismo tek tada saznali pravu istinu o Sacsayhuamanu.

Autor: Danijel Benko

http://nova-akropola.hr

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!