Svjetlost sazdana od ljubavi
Tako me je matica nosila sve dalje i dalje, i kasnije sam mogao primijetiti kako se približava jedna veoma jaka Svjetost.
Znao sam da je to bila Prva Svjetlost; svjetlosna matrica Višeg Ja, našeg sunčevog sistema.
Onda se u toj Svjetlosti pojavio i cjelokupan sunčev sistem, zajedno sa cijelom serijom onih prigušenih zvučnih prasaka.
Vidio sam da je sunčev sistem, u kojem mi živimo, u stvari, jedno naše veće, lokalno, tijelo.
To je naše ovdašnje, tj. lokalno, tijelo a mi smo mnogo veći nego što to uopće možemo zamisliti.
Ja sam vidio da je naš sunčev sistem - naše tijelo.
Da sam ja dio njega, i da je ova planeta jedno veličanstveno stvorenje, zajedno s nama, i mi smo dio njega, a i ono zna, da mi to stvarno jesmo.
Međutim, mi smo samo dio njega.
Mi ne činimo njegovo cjelokupno tijelo, nego onaj njegov dio koji je svjestan sebe.
Mogao sam vidjeti cjelokupnu energiju koju ovaj sistem proizvodi, i njegov veličanstveni “light-show”!
Mogao sam čuti muziku koju su stvarala planetarna tijela.
Naš sunčev sistem kao i sva nebeska tijela proizvodi jednu posebnu matricu od svjetlosti, zvuka i vibracijskih energija.
Napredne civilizacije, s drugih zvjezdanih sistema, mogu primijetiti znakove života u univerzumu na osnovu vibracionih frekvencija, odnosno, energetskog otiska u matrici.
To je za njih dječja igra.
Alisa u Zemlji Čudesa (ljudska bića) proizvodi u ovom momentu veliku buku, kao djeca koja se igraju u dvorištu univerzuma.
( moj komentar: ovo ćemo saznati u 4. denzitetu )
Doputovao sam maticom svijesti direktno u centar te Svjetlosti.
Osjetio sam njen zagrljaj kada me je svojim udisajem ponovo uvukla u sebe, što je bilo praćeno još jednim mekanim zvučnim šumom.
Bio sam uronjen u toj veličanstvenoj Svjetlosti od ljubavi, sa potokom života koji je protjecao kroz mene. Moram još jednom ponoviti, ta Svjetlost nam pruža najveću moguću ljubav, i ona nema nikakvu želju da nam sudi.
Ona je najbolji mogući roditelj, koji bi se uopće mogao zamisliti.
”I što sada?” pitao sam se.
Svjetlost mi je objasnila kako smrt ni ne postoji; mi smo vječna bića.
Mi oduvijek živimo!
Shvatio sam da smo mi dio jednog prirodnog životnog sistema koji beskonačno reciklira samog sebe.
Nitko mi nikada nije rekao da se moram vratiti nazad. Ja sam jednostavno - znao - da ću se vratiti.
To se podrazumijevalo samo po sebi, na osnovu svega onoga što sam vidio.
Stvarno ne znam koliko sam vremena proveo u Svjetlosti, prema našem poimanju vremena.
Međutim, došao je moment kada sam shvatio da sam dobio odgovore na sva svoja pitanja i da je došao čas mog povratka.
Kad kažem da sam na drugoj strani dobio odgovore na sva moja pitanja, ja stvarno tako i mislim.
Sva moja pitanja bila su odgovorena.
Svako ljudsko biće ima različit život i svoja osobna pitanja koje treba istražiti.
Neka od naših pitanja su univerzalna, međutim, svako od nas ispituje tu stvar koju nazivamo Život, na sebi svojstven način.
Tako je to i sa svakim drugim oblikom života, od planina pa do svakog lista na svakom drvetu.
A to je upravo ono što je od najveće važnosti za mnoge od nas, u ovom univerzumu, jer sve to na svoj način doprinosi stvaranju jedne Globalne Slike, punoće samog Života.
Mi smo bukvalno Bog koji istražuje samog sebe u jednom beskonačnom Plesu Života.
Vaša posebnost oplemenjuje taj Život u svoj njegovoj cjelini.
Povratak na Zemlju
Kada sam se počeo vraćati u životni ciklus, nije mi uopće palo na pamet, niti mi je tko rekao, da ću se vratiti u isto tijelo.
To mi nije bilo ni bitno.
Imao sam potpuno povjerenje u Svjetlost i sam proces Života.
Kada se matica svijesti stopila s tom veličanstvenom Svjetlošću, uputio sam joj molbu da nikada ne zaboravim otkrića i osjećanja koje sam doživio na drugoj strani.
Dobio sam pozitivan odgovor.
To, “da”, osjetio sam kao poljubac u dušu.
Onda sam, kroz Svjetlost, ponovo bio vraćen u ovu vibracijsku oblast.
Cijeli taj proces se ponovo odigrao unatrag, sada sa još više informacija koje sam usput dobio.
Vratio sam se kući, i prilikom toga dobio sam sve lekcije u vezi procesa reinkarnacije.
Dobio sam odgovore na i najmanja pitanja koje sam imao: “Kako to funkcionira?”
“Kako ono funkcionira?”
Znao sam da ću se reinkarnirati.
Zemlja je jedan ogromni energetski procesor, i individualna svijest evoluira iz nje van, u svakoga od nas.
Po prvi put sam o sebi razmišljao kao o jednom ljudskom biću, i bio sam sretan zbog toga.
S obzirom na sve ono što sam vidio, sada bi bio sretan kada bih bio i samo jedan atom u ovom univerzumu. Samo - jedan atom.
Tako, biti ljudski dio Božjeg bića… pa,to je najveličanstveniji blagoslov.
To je jedan blagoslov izvan najmaštovitije pomisli kakav bi najbolji blagoslov mogao uopće biti.
Biti ljudski dio jedne takve pustolovine, za svakoga od nas je nešto najljepše što se uopće može desiti.
Svi smo mi zajedno, i svako ljudsko biće posebno, bez obzira gdje se nalazi, i u kakvoj situaciji, blagoslov za ovu planetu.
Tako sam prošao kroz proces reinkarnacije očekujući da ću se pojaviti negdje opet kao novorođenče.
Dobio sam informacije o tome kako se individualna ličnost i svijest razvijaju.
Tako sam se reinkarnirao - opet u isto tijelo.
Bio sam stvarno veoma iznenađen kada sam otvorio oči.
Ne znam zašto je to bilo tako, jer sam sve te stvari već bio shvatio, međutim, još uvijek je za mene bilo iznenađenje to što sam se vratio nazad u ovo tijelo, nazad u onu moju sobu, gdje se neko, plačljivog pogleda, neprestano brinuo o meni.
To je bila moja njegovateljica.
Ona se još prije sat i po pomirila s tim da sam zauvijek otišao, nakon što me je pronašla mrtvog.
Ona je sa sigurnošću utvrdila da sam umro; tu su bili i svi znakovi smrti – moje tijelo se također počelo i kočiti.
Ne znam koliko dugo sam bio mrtav, ali ono što je sigurno, to je da je prošlo najmanje jedan i po sat od momenta kada me je moja njegovateljica našla mrtvog. Ona je ispoštovala moju želju da ostavi moje tek umrlo tijelo par sati na miru, odnosno, koliko god je to bilo moguće.
Imali smo i jedan stetoskop kao i neke druge načine za provjeru vitalnih funkcija mog tijela, tako da je ona mogla utvrditi moju smrt.
Tu se nije radilo ni o kakvom doživljaju bliske-smrti.
Ja sam stvarno bio umro, i bio sam mrtav najmanje tokom jednog i po sata.
Kada me je pronašla mrtvog, provjeravala je nekoliko puta uz pomoć stetoskopa, u toku tog jednog i po sata, da li moje srce kuca, kao i krvni pritisak.
Onda sam se ja probudio i vidio svjetlost vani.
Pokušao sam odmah ustati i prići joj ali sam samo pao s kreveta.
Kada je moja njegovateljica čula “tresak”, utrčala je u sobu i pronašla me kako ležim na podu.
Kada sam se oporavio bio sam još uvijek iznenađen ali i ushićen zbog svega što mi se dogodilo.
U prvom momentu nisam se sjećao svih detalja u vezi mog putovanja, kao što se sada sjećam.
Na momente sam se gubio i neprestano pitao, “Da li sam ja to živ?”
Ovaj svijet mi se više činio kao neki san, nego onaj.
Tek nakon tri dana počeo sam se opet normalno osjećati, bio sam mnogo bistriji, ali ipak, osjećao sam se drugačije, tj. kao nikada prije u mom životu.
Kasnije sam se počeo sjećati svih detalja s mog putovanja.
Nisam više bio u stanju vidjeti išta pogrešno u vezi bilo kog ljudskog bića koje sam ikada vidio.
Nekada prije, bio sam prema svima kritički nastrojen. Smatrao sam većinu ljudi “uvrnutim”, osim sebe, naravno.
Sada sam na čisto u vezi svega toga.
Tri mjeseca poslije ovog mog doživljaja, jedan prijatelj mi je sugerirao da odem kod doktora na kontrolu, tj. da me opet detaljno pregledaju.
Stvarno sam se lijepo osjećao ali sam se pomalo i plašio loših vijesti.
Sjećam se kako mi je doktor, nakon što je pregledao prijašnje i sadašnje snimke sa skenera, rekao: “Pa, ovdje sada nema ničega.”
Ja sam mu na to rekao, “Stvarno, mora da se radi o nekom čudu?”
On je na to odgovorio: “Ne, te stvari se događaju, to se zove spontana remisija.”
Ponašao se kao da ga sve to nije nimalo impresioniralo. Međutim, čudo se jest dogodilo; i ja sam bio veoma impresioniran, bez obzira bio to netko drugi ili ne.
( Ovaj tekst, Mellen-Thomas Benedicta, prenesen je s interneta; originalno je bio objavljen pod naslovom: The Road to Death )
bglavac
irida
edin.kecanovic
