Bijaše to divan vočnjak, bogat stabaljem i voćem, vinovom lozom i zelenilom. Tamo je sjedio Sufi s glavom na koljenima; sklopivši oči, utonuo je u duboko, nezemno tihovanje. 'Zašto', upitaše ga, 'ne gledaš ove znakove Milostivoga Boga, koje je On svuda uokolo pogledu nam ponudio?' 'Znakove', odgovori Sufi, 'ja gledam iznutra, u sebi: vani su samo simboli znakova.'
Što je sva ova ljepota na svijetu? Odraz zadrhtale grane, što se u potoku odslikava, odsjaj onoga vječnog Voćnjaka, što stoluje neuveo u ljudskim srcima.
irida
bglavac
