Jedna je žena svake godine rađala sina, no dijete nikada ne bi poživjelo dulje od šest mjeseci; preminulo bi za koja tri, četiri mjeseca života.

Žena je plakala govoreći: "Avaj, o Bože, devet mjeseci nosim teret, a tri se mjeseca radujem. Moja radost nestaje brže od duge nebeske."

Zbog teške svoje muke žena se požali ljudima Božjim. Dvadeset je sinova na ovaj način pokopala; živote im je proždirala nagla vatra.

Tada jedne noći pokaza joj se vječni vrt, zelen, pun slasti i lasti. Opije
to viđenje ženu. Ugleda svoje ime upisano na zidu palače; i jer je imala duboku vjeru, znala je da je ime njezino.

Poslije toga ljudi Božji joj rekoše:
"Ovaj je blagoslov namijenjen onima, koji su svojim životom istinski služili Bogu, pa su stoga zaslužili svoje mjesto za stolom od gozbe.

Budući da si nekada bila spora u traženju Božjega zaklona, Bog ti je umjesto toga poslao ove nevolje."

"Gospode", zavapi žena, "daj mi ovakvih nevolja još za stotinu godina, pa i više! Prolij moju krv!"

Kad je unišla u vrt, ugledala je tamo svu svoju djecu. "Ja sam ih bila
izgubila," kliknu žena, "ali ih Ti nisi izgubio."