Jednoga dana miš dograbi devinu uzdu, i, oponašajući čovjeka, krene
pred devom kao predvodnik. Jer ga je deva spremno slijedila, miš se zaludi mišlju o svojoj važnosti.

Bljesak te misli ošine devu.
"Naprijed, samo uživaj," progunđa deva. "Ja ću ti već pokazati."

Uto stigoše do obale široke rijeke, pa naglo zastadoše.

"Vodiču preko brda i dola," reče deva, "zbog čega smo zastali?

O čemu li se radi?

Kreni naprijed kao što čovjek čini! U rijeku zagazi! Ti si moj voditelj i čelnik; ne zastaj na pola puta, ne gubi korak!"

"Ali ova je rijeka široka i duboka," reći će miš. "Strah me je. Sva je
prigoda da ćemo se utopiti."

"Hajde da vidim koliko je duboka," reče deva, i hitro zagazi u rijeku.

"Voda mi doseže samo do koljena," nastavi. "Slijepi mišu, čemu briga?
Zbog čega si se usplahirio?"

"Tebi je mrav, a meni je zmaj," odvrati miš. "Velika je razlika između tvojega i mojega koljena. Ako voda doseže do tvojega koljena, razborita devo, onda ona mjeri pune dvije stope iznad moje glave.

"Sljedećega puta ne budi ovako drzak," reče deva, "da ti iskre mojega gnjeva ne bi sažgale i dušu i tijelo. Oponašaj miševe kakav si sam; neka se miševi ne nameću devama."

"Kajem se," kaza miš. "Za ime Božje, prenesi me preko ove strašne vode,
hoćeš li?"
"Slušaj me," odgovori deva, sažalivši se na miša. " Popni mi se na leđa i
sjedni na moju grbu. Ovaj je dio puta meni povjeren; mogla bih prenijeti stotine tisuća takvih kakav si ti." 
Budući da nisi vladar, budi jednostavan podanik; budući da nisi kapetan, ne zapovijedaj kretanjem broda. Budući da nisi prorok, idi tragom onih koji od tvarnoga predjela putuju u duhovni. Budući da nisi usta za Božju riječ, budi za nju uho.