Kad bi netko kazao čedu u majčinoj utrobi: "Gle, tamo vani uređen je
svijet, zemlja je čarobna, širom raskriljena, bogata nebrojenim milinama, i stvarima ukusnim za jelo; po njoj planine, mora, i livade, mirisni voćnjaci, vrtovi, i plodne njive, a nad njom veličajna nebesa, suncem obasjana, zrake mjesečeve, i svjetlo bezbrojnih zvijezda; čuda su njena i divote riječima na
nedohvatu, pa zašto onda ti, pijući krv, i dalje ostaješ u ovomu tijesnom zatvoru nečistoće i bola?" A što može čedo nego da ti gluho uho okrene, u posvemašnjemu nevjerju, jer slijepi nemaju mašte. Ono nikada nije iskusilo ništa izvan maternice, i ne može zamisliti takav svijet. Pa stoga, kad sveci u ovomu svijetu kazuju o svijetu onostranu bez mirisa i boje, nitko ih ne sluša; privrženost tjelesnu svijetu golema je zapreka, baš kao i čedu glad za krvlju, koja ga hrani u utrobi majke.