Ljutnja je jedna od najuobičajenijih i najdestruktivnijih zabluda, a pogađa naš um gotovo svakoga dana.

Da bismo riješili problem ljutnje, prvo trebamo prepoznati ljutnju u vlastitom umu, priznati da ona šteti i nama i drugima, i cijeniti dobrobiti strpljenja kada smo suočeni s teškoćama.

Zatim trebamo u svom svakodnevnom životu primjenjivati praktične metode umanjivanja svoje ljutnje, a na koncu spriječiti da se ljutnja uopće pojavi.

Što je ljutnja?

Ljutnja je zabluđeni um koji se usredotočuje na živi ili neživi objekt, osjeća ga kao odbojnog, preuveličava njegove loše osobine i želi mu naštetiti.

Na primjer, kada se naljutimo na partnera, u tom trenutku on ili ona izgledaju nam odbojno ili neugodno. Tada preuveličavamo njegove loše osobine usredotočujući se samo na one njegove vidove koji nas iritiraju, zanemarujući sve njegove dobre osobine i dobrotu, sve dok ne izgradimo mentalnu sliku nekakve suštinski manjkave osobe.

Tada mu želimo nauditi na neki način, vjerojatno kritizirajući ga ili koreći.

Zato što se temelji na preuveličavanju, ljutnja je nerealan um; osoba ili stvar suštinski manjkava, na koju se ona usredotočuje, ne postoji.

Štoviše, kao što ćemo i vidjeti, ljutnja je također krajnje razoran um, koji nema nikakvu korisnu svrhu.

Shvativši prirodu i mane ljutnje, svoj um trebamo uvijek pažljivo promatrati, kako bismo ju prepoznali čim se počne pojavljivati.

Nema ničeg razornijeg od ljutnje.

Ona uništava naš mir i sreću u ovome životu i prisiljava nas da se upuštamo u negativna djela koja vode neizrecivoj patnji u budućim životima.

Ona blokira naš duhovni napredak i priječi nas u postizanju bilo kojih duhovnih ciljeva koje si postavimo - od pukog poboljšanja vlastitog uma, pa sve do punog prosvjetljenja.

Suprotnost ljutnji je strpljivo prihvaćanje, a ako smo ozbiljno zainteresirani za napredovanje duhovnim putem, onda nema vježbe važnije od ove.

MANE LJUTNJE

Ljutnja je posebno destruktivna u vezama.

Kada živimo s nekim u bliskom kontaktu, naše se osobnosti, prioriteti, interesi i načini djelovanja često sukobljavaju.

S obzirom na to da toliko vremena provodimo zajedno, i s obzirom na to da tako dobro poznajemo nedostatke druge osobe, u takvim okolnostima vrlo lako postajemo kritični i nagli prema partneru i optužujemo njega ili nju da nam život čini neugodnim.

Ako ne ulažemo stalan trud u obračunavanje s tom ljutnjom čim se pojavi, ispaštat će naša veza.

Neki se par može iskreno voljeti, no ako se jedno na drugo često ljute, trenuci zajedničke sreće postajat će sve kraći, a razmaci među tim trenucima bit će sve dulji i dulji.

Na kraju, doći će do toga da, prije nego li su se oporavili od jedne svađe, već započinje druga.

U bliskim odnosima, prigode za ljutnju javljaju se mnogo puta svakoga dana, pa se stoga, da bismo spriječili nagomilavanje loših osjećaja, trebamo s ljutnjom obračunati čim se ona počne javljati u našem umu.

Suđe peremo odmah poslije svakoga obroka, radije negoli da čekamo do kraja mjeseca, jer ne želimo živjeti u prljavoj kući, niti se suočavati s velikim i neugodnim poslom.

Na isti način, treba ulagati trud u čišćenje nereda čim se pojavi u našem umu, jer ako mu dozvolimo da se sakuplja, bit će nam se sve teže s njime nositi i onda će on dovesti u opasnost i samu našu vezu.

Treba imati na umu da je svaka prilika za razvijanje ljutnje isto tako i prilika za razvijanje strpljenja.

Veza u kojoj ima mnogo trzavica i sukoba interesa također je i prilika bez premca za nagrizanje vlastitog samoljublja i samoprianjanja, stvarnih izvora svih naših problema.

Vježbanjem uputa o strpljenju objašnjenih u ovoj knjizi, svoje obiteljske odnose možemo pretvoriti u prilike za duhovni rast.

Ljuteći se i mrzeći, mi pretvaramo druge u svoje neprijatelje.

Obično smatramo da se ljutnja javlja onda kada sretnemo neku neprijatnu osobu, no zapravo je ljutnja koja je već u nama ta koja osobu na koju naiđemo pretvara u izmišljenoga neprijatelja.

Osoba koja je pod utjecajem svoje ljutnje živi u paranoičnom svjetonazoru i okružena je neprijateljima koje je sama stvorila.

Lažno uvjerenje da ju svatko mrzi može biti tako jako da ta osoba može čak i poludjeti kao žrtva svoje vlastite zablude.

Često se događa da u skupini ljudi postoji i osoba koja uvijek krivi druge za ono što pođe po zlu.

No, obično je baš ta osoba koja se žali odgovorna za sav nesklad koji se pojavljuje.

Postoji jedna priča o starici koja se svađala i prepirala sa svima.

Bila je toliko neugodna da su je na kraju protjerali iz sela.

Kada je stigla u drugo selo, tamošnji su je ljudi pitali "Zašto si napustila svoj dom?", a ona im je odgovorila, "O, svi su ljudi u tom selu bili pokvareni; otišla sam da pobjegnem od njih."

Ljudi su smatrali čudnim to da baš cijelo selo može biti tako pokvareno, pa su zaključili da je zapravo starica bila ta koja je kriva.

Bojeći se da i njima neće donijeti drugo do nevolje, na kraju su je potjerali i iz svog sela.

Veoma je važno prepoznavati stvarne uzroke bilo koje nesretnosti koju osjećamo.

Ukoliko uvijek za vlastite teškoće krivimo druge, to je siguran znak da u našemu umu ima još uvijek mnogo problema i mana.

Kad bismo bili uistinu iznutra mirni i držali svoj um pod kontrolom, teški ljudi ili okolnosti ne bi mogli omesti naš mir i mi ne bismo osjećali poriv da bilo koga krivimo ili smatramo svojim neprijateljem.

Nekome tko je pokorio vlastiti um i uklonio posljednje tragove ljutnje, sva bića su prijatelji.

Bodhisattva, na primjer, čija je jedina motivacija drugima činiti dobro, nema neprijatelja.

Vrlo malo ljudi želi nanijeti zlo nekome tko je prijatelj čitavome svijetu, a čak i ako ga netko povrijedi,

Bodhisattva neće tu osobu gledati kao na neprijatelja. Sa umom koji boravi u strpljenju, on ostaje spokojan i neuznemiren, a njegova ljubav i poštovanje prema napadaču ne smanjuju se.

Takva je moć dobro kontroliranog uma.

Zato, ukoliko se uistinu želimo riješiti svih neprijatelja, sve što treba činiti jest iskorijeniti svoju vlastitu ljutnju.

Ne bismo trebali misliti da je taj cilj nemoguć. Oslanjajući se na primjerene metode, mnogi su se ljudi u potpunosti uspjeli izliječiti od svojih tjelesnih bolesti. Na isti način, sigurno je moguće odstraniti unutarnju bolest ljutnje i mnogi su duhovni praktičari u prošlosti u tome i uspjeli.

Metode za stjecanje izbavljenja od te onesposobljavajuće zablude postoje i potvrdile su svoju uspješnost kada god su ih ljudi iskreno provodili u praksi, pa nema razloga zašto onda one ne bi djelovale i za nas.

Zamislite kakav bi samo svijet bio kada bismo svi pobijedili svoju ljutnju!

Prijetnja rata bi iščezla, vojske bi postale nepotrebne, a vojnici bi posao trebali potražiti negdje drugdje. Strojnice, tenkovi i nuklearna oružja - instrumenti korisni jedino ljutim umovima - mogli bi biti odloženi, dok bi svim razmiricama, od ratova među narodima do svađa medu pojedincima, došao kraj.

Čak i ako je previše nadati se tom univerzalnom miru i skladu, zamislite samo slobodu i spokoj uma koji bi svatko od nas pojedinačno uživao kada bismo se uspjeli u potpunosti osloboditi toga izopačenoga i razornog uma ljutnje.

Shvativši sve te mnoge greške ljutnje, trebali bismo svoj um stalno pomno promatrati.

Čim zamijetimo da nam se um počinje uznemiravati - na primjer, kada se usredotočujemo na nečije mane i krivimo ih za neugodne osjećaje u svom umu - trebali bismo se odmah prisjetiti mana ljutnje.

Prisjećajući se da ljutnjom nećemo riješiti ništa, a da ćemo jedino stvoriti još više patnje i sebi i drugima, trebali bismo uložiti trud da usmjerimo svoj um u nekom konstruktivnijem smjeru.
Ako smo u stanju prepoznati negativan slijed misli prije nego se one pretvore u sasvim rasplamsalu ljutnju, neće nam ga biti tako teško kontrolirati.

Ukoliko to možemo učiniti, nema opasnosti da se naša ljutnja potisne i pretvori u zamjeranje.

Kontroliranje ljutnje i potiskivanje ljutnje dvije su različite stvari.

Potiskivanje se javlja kada se u našem umu ljutnja u potpunosti razvije, ali mi propuštamo prepoznati njenu nazočnost.

Pretvaramo se sami pred sobom i pred drugima da nismo ljuti - kontroliramo vanjske znakove ljutnje, ali ne i samu ljutnju.

To je vrlo opasno, jer ljutnja nastavlja kipjeti ispod površine uma, postaje sve jača, dok jednoga dana neminovno ne eksplodira.

S druge strane, kada kontroliramo ljutnju vidimo točno sve što se zbiva u našemu umu.

Iskreno prepoznajemo ljutita komešanja u svom umu za ono što jesu, spoznajemo da će, dozvolimo li ljutnji da raste, to rezultirati jedino patnjom, i zatim donosimo slobodnu i svjesnu odluku da ćemo odgovoriti na konstruktivniji način.

Učinimo li to vješto, ljutnja neće imati prilike da se potpuno razvije, pa stoga neće biti ničega za potiskivanje.

Jednom kada na taj način naučimo kontrolirati i savladavati svoju ljutnju, uvijek ćemo nalaziti sreću, kako u ovome životu, tako i u svim budućim životima. Oni koji uistinu žele biti sretni, stoga, trebaju ulagati trud u oslobađanje svoga uma od otrova ljutnje.

U sažetku, dokle god nam je um ispunjen ljutnjom, nećemo naći sreću ni u ovome životu ni u životima koji slijede.

Ljutnja je naš stvarni neprijatelj i dokle god ju ne izbacimo iz svog uma, ona će nam i dalje uzrokovati nezamislive patnje.

Zato bismo, umjesto da krivimo druge ljude ili okolnosti i smatramo ih neprijateljima, trebali prepoznati ljutnju unutar svoga vlastitog uma kao pravi izvor svoje patnje.

Tada bismo, čuvajući svoj um stalnom pažnjom i budnošću, trebali koristiti svaku priliku da oslobodimo svoj um od njenoga razornog utjecaja.