Onaj koji temeljito savlada zakon karme i dosegne ostvarenje može odabrati povratak u život poslije života da bi pomagao drugima.

Na Tibetu je tradicija prepoznavanja takovih inkarnacija ili tulkus započela u trinae­stom stoljeću i nastavila se do današnjeg dana.

Kada „ostvaren" učitelj umre, on (ili ona) može ostaviti točan nagovještaj o tome gdje će biti ponovno rođen.

Jedan od njegovih najbližih učenika ili duhovnih prijatelja bi tada mogao imati priviđanje ili san predskazujući njegovo predstojeće ponovno rađanje.

U nekim slučajevima njegovi se bivši učenici mogu obratiti učitelju pozna­tom i poštovanom zbog sposobnosti da prepozna tulkus, i taj bi učitelj mogao sanjati ili imati priviđenje koje bi ga moglo osposobiti da usmjeri traženja tulkusa.

Kada je dijete pronađeno, bit će taj učitelj koji će ga dokazati.

Prava svrha te tradicije jest osigurati da pamćenje mudrosti ostvarenih učitelja ne bude izgubljeno.

Najvažnije obilježje života jedne inkarnacije je da se tokom duhovnog treninga, njegova ili njezina prvobitna priroda - pamćenje mudrosti koju je inkarnacija naslijedila - osvijesti, i to je istinski znak njegove ili njezine vjerodostojnosti.

Njegova Svetost Dalai Lama, primje­rice, potvrđuje da je bio sposoban razumjeti u ranoj mladosti, bez mnoge poteškoća, stajališta budističke filozofije i učenja koja su teška za shvatiti, i potrebno je mnogo godina da se temeljito nauče.

Velika skrb se daje za odgajanje tulkusa.

Čak i prije nego je njihovo učenje započelo, njihovi su roditelji upućeni da se posebno pobrinu o njima.

Njihovo učenje je pomnije i temeljitije nego ono običnih svećenika, jer se od njih daleko više očekuje.

Oni se ponekad sjećaju prošlih života ili pokazuju izvanredne sposobnosti.

Kako je Dalai Lama rekao: „To je svakidašnje za malu djecu koja su reinkarnacije da se sjećaju predmeta i ljudi iz njihovih prošlih života. Neka također mogu recitirati svete zapise, iako o njima još nisu učili."

Neki inkarnirani trebaju manje od drugih za vježbanje ili studiranje.

To je bio slučaj s mojim učiteljem, Jamyang Khyentse.

Kada je moj učitelj bio mlad imao je vrlo zahtjevnog učitelja.

Morao je živjeti s njim u njegovoj zabitnoj kućici u planinama.

Jednog jutra njegov je skrbnik otišao u susjedno selo voditi obred za nekoga tko je upravo umro.

Prije nego je otišao dao je mom učitelju knjigu naslova Pjesme Imena Manjusri, krajnje težak tekst od oko pedeset stranica dug, za kojega bi tre­balo mjesece da se nauči napamet.

Njegove riječi pri polasku su bile: „Nauči to napamet do navečer!"

Mladi Khyentse bio je kao svako drugo dijete i čim je učitelj otišao on se počeo igrati.

Igrao se i igrao dok susjedi nisu postali sve zabrinutiji.

Uvjeravali su ga: "Bolje je da počneš učiti, inače ćeš dobiti batine."

Znali su kako je oštar i gnjevan njegov učitelj.

Čak ni tada on se nije obazirao, i nastavio se igrati.

Konačno tek pred zalazak sunca, kada je znao da bi se učitelj mogao vratiti, on je cijeli tekst pročitao jednom.

Kada se učitelj vratio i podvrgao ga ispiti­vanju, on je bio sposoban recitirati čitavo djelo napamet, savršenom riječju.

Uobičajeno, nijedan tutor svojim ispravnim mišljenjem ne bi postavio takav zadatak jednom dječaku.

U dubini svoje duše, on je znao da je Khyentse bio inkarnacija Manjushria, Bude Mudrosti, i to je bilo kao da ga je on pokušavao namamiti da sam sebe „dokaže".

Samo dijete, prihvaćajući takav težak zadatak bez protivljenja, šutljivo je priznavao tko on je.

Kasnije je Khyentse pisao u svojoj autobiografiji da, iako njegov učitelj to nije priznao, čak se i njega to sasvim dojmilo.

Što se nastavlja u tulku?

Je li tulku točno ista osoba kao ličnost koju on reinkarnira?

On oboje i jest i nije.

Njegova pobuda i predanost da pomogne svim bićima je ista, ali on u stvari nije ista osoba.

Ono što se nastavlja od života do života je blagoslov, ono što kršćani zovu „Božja milost".

To prenošenje blagoslova i milosti točno je usklađeno i prilagođeno svakom dobu koje slijedi, i inkarnacija se pojavljuje na način koji je potencijalno najpri­kladniji za karmu ljudi njegova doba, da bi bio u najsavršenijem stanju da im pomogne.

Možda je najdirljiviji primjer skladnosti, djelotvornosti, i istančanosti tog sustava Njegova Svetost Dalai Lama kojega budisti poštuju kao inkarnaciju Avalokiteshvare, Bude Neizmjernog Milosrđa.

Othranjen na Tibetu kao njegovo božanstvo-kralj, Dalai Lama je primio svoje tradicionalno učenje i većinu učenja svih rodova, i postao jedan, u punom smislu, od najvećih živućih učitelja tibetanske tradicije.

Ipak ga cijeli svijet poznaje kao biće neposredne jednostavnosti i najpraktičnijeg nazora na svi­jet.

Dalai Lama ima duboko zanimanje za sve vidove suvremene medicine neurobiologije, psihologije, i politike, i njegovo shvaćanje i poruka o uni­verzalnoj odgovornosti prihvaćeni su ne samo od budista nego od ljudi svih uvjerenja na cijelom svijetu.

Njegova posvećenost nenasilju u četrdeset godina dugoj, mučnoj borbi tibetanskog naroda za neovisnost od Kine ste­kla mu je Nobelovu Nagradu za mir 1989; u posebno nasilnom vremenu, njegov primjer nadahnuo je ljude u težnji za slobodom u zemljama diljem cijele Zemaljske kugle.

Dalai Lama je postao jedan od vodećih predstavnika za zaštitu svjetskog okoliša, neumorno pokušavajući učiniti svjesnim ljudska bića - njegove bližnje o opasnosti od sebične, materijalističke filozofije.

Svugdje je cijenjen od intelektualaca i predsjednika, i još k tome je sam upoznao stotine posve običnih ljudi svih rodova i nacija, život kojih se promijenio dob­rotom, šaljivošću i radošću njegove posvećene prisutnosti.

Dalai Lama je, vjerujem, ništa manje nego obličje Bude Milosrđa okrenut prema ugroženom čovječanstvu, inkarnacija Avalokiteshvare ne samo za Tibet i ne samo za budiste, nego za cijeli svijet - trebajući, kao nikada prije, iscjeliteljsko milosrđe i njegov primjer potpune posvećenosti miru.

Moglo bi biti iznenađujuće za Zapad doznati koliko je mnogo inkarna­cija bilo na Tibetu, i kako su većina bili slavni učitelji, znanstvenici, pisci mistici i sveci koji su dali istaknut doprinos kako za učenje budizma tako za zajednicu.

Oni su odigrali središnju ulogu u povijesti Tibeta.

Vjerujem da taj proces inkarnacija nije ograničen na Tibet, nego se može dogoditi u svim zemljama i svim vremenima.

Kroz povijest je bilo ličnosti s umjetničkom genijalnošću, duhovnom snagom, i čovjekoljubivom vizijom koji su pomo­gli ljudskoj rasi da ide naprijed, kao što su Gandhi, Einstein, Abrahan Lincoln, Majka Tereza, Shakespeare, Sveti Franjo, Beethoven, Michelangelo. Kada Tibetanci čuju za takove ljude, odmah kažu da su to bodhisattve.

A kada ja čujem o njima, o njihovu radu i pronicljivosti, ganut sam veličanstvenošću beskrajnog evolucijskog procesa Buda i učitelja koji se pojavljuju da oslobode bića i poboljšaju svijet.