Niste samo naučili ostaviti napeto stanje, nego, također, i umiruću osobu.

Ako ste vezani i ako se ne možete odijeliti od umiruće osobe, možete joj doni­jeti mnogo nepotrebne boli u srcu i učiniti vrlo teškim za umiruću osobu da se oprosti i mirno umre.

Ponekad umiruća osoba može životariti mjesecima ili tjednima dulje nego su liječnici očekivali i proživljavati užasna fizička paćenja.

Christine Longaker je otkrila da bi takva osoba bila kadra da „pusti iz ruku" i umre mirno, ako čuje dva izrazita usmena obećanja od voljenih osoba.

Prvo, oni moraju dati osobi dozvolu da umre, i drugo oni moraju osobu uvjeriti da će sve biti u redu nakon što on ili ona minu, i da nema potrebe brinuti se o njima.

Kada me ljudi pitaju kako je najbolje dati nekome pristanak da umre, ja im kažem da sebe zamisle kako stoje pokraj kreveta osobe koju vole i kažu s najdubljom i najiskrenijom blagošću: „Ovdje sam sa tobom i volim te.

Ti umireš, i to je potpuno prirodno; to se događa svima.

Želim da bi ti mogao ostati ovdje sa mnom, ali ja ne želim da ti više patiš.

Vrijeme koje smo pro­veli zajedno bilo je dostatno, i ja ću ga uvijek štovati. Sada te molim da se više ne hvataš za život.

Pusti ga.

Ja ti dajem moj potpun i iskren pristanak da premineš.

Ti nisi sam, niti sada ni ikada.

Ti imaš svu moju ljubav."

Moja studentica koja radi u domu za nemoćne, ispričala mi je o jednoj starijoj Škotlandanki, Maggie, koja ju je posjetila nakon što je njezin suprug, na samrti, već pao u komu.

Maggie se osjećala neutješno tužna, jer nije nikada svome mužu kazala o svojoj ljubavi prema njemu, niti rekla zbogom, a sada je osjećala da je suviše kasno.

Zaposleni u domu su je hrabrili, govoreći da iako se čini da on ne uzvraća, možda bi ju on zaista još mogao čuti.

Pročitala je da mnogi ljudi koji izgledaju da su nesvjesni, mogu u stvari oćutjeti što se događa.

Požurivala ju je da provede neko vrijeme sa svojim suprugom, i da mu izrazi sve što je htjela reći.

Maggie ne bi imala nakanu to učiniti, ali ipak je otišla i iskazala sve svom mužu o sretnim vremenima koje su provodili, o tome kako će joj nedostajati, i koliko ga mnogo voli.

A na kraju, kada je već rekla zbogom, još je izustila: „Teško mi je biti bez tebe, ali ne želim te vidjeti kako patiš, zato je za tebe vrijeme da nas ostaviš."

Samo što je završila, njen je suprug ispustio dug uzdah i spokojno preminuo.

Ne samo onaj koji umire, nego njegova ili njezina cijela obitelj treba učiti kako ostaviti.

Svaki član obitelji može biti na različitom stupnju prihvaćanja, ali s time se mora računati.

Jedno od velikih postignuća pokreta domova za nemoćne jest priznavanje koliko je važno pomoći cijeloj obitelji da suoči njihovu osobnu duboku bol i nesigurnost u budućnosti.

Neke obitelji pružaju otpor da puste njihove voljene da odu, vjerujući da je tako ne činiti izdaja, i znak da ih oni dovoljno ne vole.

Christine Longaker objašnjava tim obite­ljima da zamisle da su na mjestu onoga koji umire.

„Zamislite da stojite na palubi jednog oceanskog linijskog broda, koji isplovljava. Vi promatrate straga na obalu i vidite svu vašu obitelj i prijatelje koji mašu za zbogom. Nemate izbora oko odlaska, i brod već odlazi. Kako biste vi željeli da vam ljudi koje volite kažu zbogom? Što bi vama najviše pomoglo na vašem puto­vanju?"

Čak i jednostavan primjer kao ovaj može toliko pomoći u olakšavanju svakom članu obitelji da izađe na kraj sa tugom da se kaže zbogom.

Ponekad me ljudi pitaju: „Što bih trebao reći svome djetetu o smrti njezinog rođaka?"

Ja im kažem da budu nježni ali da kažu istinu.

Ne dopustite da dijete misli da je smrt nešto strano ili zastrašujuće.

Pustite ga da sudje­luje što je dulje moguće u životu umiruće osobe, i odgovorite iskreno na ma koja pitanja koje bi dijete moglo postaviti.

Dječja neposrednost i bezazlenost mogu zaista unijeti ugodnost, lakoću, svjetlost i ponekad dobro raspoloženje u bol umirućega.

Ohrabrujte dijete da moli za umiruću osobu, i da osjeća kako doista pomaže. I kada se smrt dogodi, budite sigurni da dajete djetetu posebnu pažnju i ljubav.