Upisao:

mlabos

23. lipnja 2020.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

611

PUTA

Rainer Maria Rilke – Pisma mladom pjesniku

Knjiga Pisma mladom pjesniku jako je lijep primjer prijateljskog odnosa između onoga koji poučava iz svog životnog iskustva i onoga u kome se budi želja za razvojem i spoznajom. Sastoji se od deset pisama u kojima Rilke, kao priznati pjesnik, književnik i filozof, odgovara mladom pitomcu Vojne akademije Franzu Xaveru Kappusu koji, na raskrsnici života, od njega traži savjet i osvrt na svoje pjesničke pokušaje.

Umjetnička djela beskrajno su usamljena i ničim, pa niti kritikom, ne možete ih dokučiti. Samo ih ljubav može spoznati, podržati i biti pravedna prema njima.

Da bismo došli do odgovora, potrebno se prvo zapitati.

Da bismo se u bilo čemu razvili, potrebno je pokušati.

Da bismo zaista naučili iz tih iskustava, često nam je potreban učitelj.

Knjiga, savjet, prijatelj, pismo – sve su to učitelji koji nam mogu dati poticaj i usmjerenje kako bismo došli do nekih spoznaja.

Ali, mi smo oni koji čine prvi korak, mi smo oni koji donose konačnu odluku, mi smo oni koji sudjeluju u životu.

Knjiga Pisma mladom pjesniku jako je lijep primjer prijateljskog odnosa između onoga koji poučava iz svog životnog iskustva i onoga u kome se budi želja za razvojem i spoznajom.

Sastoji se od deset pisama u kojima Rilke, kao priznati pjesnik, književnik i filozof, odgovara mladom pitomcu Vojne akademije Franzu Xaveru Kappusu koji, na raskrsnici života, od njega traži savjet i osvrt na svoje pjesničke pokušaje.

Dobar učitelj rijetko odgovara izravno na pitanja, njegova uloga je da otvori um, postavi nas na pravo mjesto kako bismo sami došli do dubljih i jasnijih znanja koje su oduvijek i postojala unutar nas. Rilke u tom smjeru savjetuje: Uđite u sebe.

Istražite razlog koji vas tjera da pišete…

Ovo ponajprije: upitajte se u najtišem času svoje noći: moram li pisati?

Potražite u svojoj dubini odgovor…

Naš početnički uspjeh ili neuspjeh, kao i ono što drugi o tome misle, sporedni su.

Bitan je glas unutar nas koji nas vodi, bitno je posvetiti se onome što nas istinski nadahnjuje, kroz što se možemo razvijati i usavršavati.

Rilke potiče svog štićenika da uči iz prirode, iz svoje svakodnevice, da se prisjeti djetinjstva kao bogate riznice slika i doživljaja, da uroni u svoju nutrinu kako bi stekao čvrstinu i sigurnost u svoj glas: I kad iz tog okretanja nutrini, kad iz tog udubljivanja u vlastiti svijet proizađu stihovi, tad nećete ni pomišljati na to da nekoga pitate jesu li to dobri stihovi.

Putem svojih pisama Rilke velikodušno dijeli osobne spoznaje, ne kao profesor ili kritičar, već prirodno, poput rijeke što teče naplavljujući putem svoje obale, podržavajući rast i vitalnost svega što dotakne.

Savjetuje ga da uči od velikih pjesnika i umjetnika kako bi razmišljajući o njihovim djelima proširio prostor svog nutarnjeg života.

Predlaže Jensa Petera Jacobsena, u kojemu je i sam pronašao uzor, njegove knjige u kojima je otkrio i prepoznao tajanstvene putove različitih sudbina kako se čudesno isprepliću i pred našim očima… a čak i najmanja zgoda buja poput sudbine; sama pak sudbina nalikuje divnom, prostranom tkanju u kojem svaku nit plete neka beskrajno nježna ruka, polažući je uz drugu nit što je podržavaju i nose stotine drugih.

Zrelost stvaratelja ne postiže se odjednom, već polako, ustrajnim radom i postupnim razvojem, zbog čega je potrebna velika strpljivost na koju se trebamo redovito podsjećati, posebno u trenucima malodušnosti i razočaranja.

U svemu postoje prirodni ciklusi sazrijevanja koje treba prepoznavati i naučiti poštovati.

Dopustite svojim prosudbama vlastiti, tihi, neometani razvitak koji – kao i svaki napredak – mora doći duboko iznutra i ništa ga ne može ni potaknuti niti požuriti.

Sve mora dozreti i tek se tada može roditi.

Biti umjetnikom znači… sazrijevati kao stablo…

Naglašava da nam na određena pitanja nitko zaista ne može odgovoriti jer se mnoge životne vrijednosti ne mogu potpuno objasniti riječima.

Trebali bismo učiti iz jednostavnih, malih stvari koje često zanemarujemo, a u kojima se odvijaju čitavi procesi, ako ih znamo zamijetiti i povezati.

Ne dopustite da Vas zbuni ono površinsko; u dubini sve postaje zakonom.

Zato se i treba neprestano pitati, zavoljeti sama pitanja kao zatvorene odaje, i živjeti ih kako bismo možda jednoga dana živjeli i odgovore.

U tom preispitivanju i traganju, živeći u zadanim okolnostima i radeći ono što ga ne zadovoljava u potpunosti, čovjek je često usamljen i osjeća se neshvaćenim. Rilke prepoznaje usamljenost mladog prijatelja, te joj posvećuje dosta prostora.

Smatra da pjesnik treba zavoljeti samoću u kojoj raste njegova nutarnja prostranost, ući u sebe i satima ne susresti nikoga – to se mora moći postići…

Vaše je unutarnje zbivanje vrijedno cijele Vaše ljubavi, na njemu nekako morate raditi…

Usamljenost nas može dovesti do osobitih vrhunaca o kojima nismo mogli ni sanjati.

Ali poziva i na povezanost i bliskost s ljudima kojima smo okruženi, s onima koji znaju manje, sa starijima, s roditeljima, jer su nam tajne njihovih srca često nejasne i skrivene.

Ljubav prema drugima je nešto što smatra teškim, čovjek to još treba učiti i ne prihvaćati olako.

Ljubav čovjeka prema čovjeku: to je možda najteže od svega što nam je zadano, ono krajnje, zadnja kušnja i provjera, rad, za koji je svaki drugi rad tek priprema.

Kroz ljubav imamo mogućnost boljeg upoznavanja sebe, nadilaženja i sazrijevanja kako bismo postali samosvojniji i osvješteniji.

Samo zreo pojedinac može ostvariti kvalitetan suživot s drugim ljudima.

A kada nam se čini da nemamo nikog bliskog pokraj sebe, uvijek postoje stvari koje su uz nas i kojima se možemo približiti …još su tu noći i vjetrovi što prolaze kroz drveće i iznad mnogih zemalja; još je među stvarima i kod životinja sve puno događanja, u kojima smijete sudjelovati…

Na bol, tugu, tjeskobe, sumnje gleda kao na prirodan dio života koji se stavlja pred nas kao iskušenja, kako bi otvorio našu svijest za nešto novo što se treba roditi, kako bi unutar nje nešto novo izniknulo.

Uostalom, svi osjećaji, strahovi, previranja nisu izazvani samo vanjskim okolnostima, već izviru iz nas samih, kako bismo ih upoznali, kako bismo se izborili s njima i osvojili novi dio beskonačnosti unutar sebe… pa ćemo pomalo morati naučiti spoznavati da ono što nazivamo sudbinom, izlazi iz ljudi, a ne ulazi izvana u njih.

Ono što smatramo vrijednim, uglavnom je teško, ali to je jedini način kako da te stvari koje su nam važne postanu dio nas.

Pa ako uredimo naš život u skladu s onim načelom, koje nam savjetuje da se uvijek trebamo držati onog teškog, tad će nam ono, što nas se sada još doima posve stranim, postati najprisnije i najvjernije.

Božansko i duhovno neizravno se provlači kroz cijelu prepisku, jer je neraskidivo povezano sa svim – ali čovjek još ne može u potpunosti spoznati ni smisao, ni ljepotu, ni savršenstvo vizije cjeline.

Zato je potrebno dozvoliti da se kroz vanjski i nutarnji život pomalo raspliće i otvara istina kako bi je čovjek, kad bude spreman, susreo i prepoznao.

On opetovano poziva na odvažno traganje, preispitivanje, ali i na strpljivost koja prati povjerenje.

Moramo naš bitak zamisliti toliko prostranim koliko najviše možemo; sve, čak i ono nečuveno, u njemu mora biti moguće.

To je ustvari i jedina odvažnost koja se od nas zahtijeva: imati odvažnosti za ono najneobičnije, najčudesnije, najneobjašnjivije što nas može snaći.

Iz njegovih riječi, bez obzira na svijest o teškoćama i tamnijim stranama života, izvire nada, suosjećanje i mudrost vizionara koji je u svojoj veličanstvenoj Usamljenosti možda uspio odgrnuti zastor iza prostranstva zvjezdanog neba, što u Šutnji treperi jasnije onima koji su uspjeli pripitomiti svoju tišinu.

Zbog toga su ova pisma više od literarnog djela, iz njih svatko može iščitati i sačuvati nešto za sebe…

Autor: Anastazija Pulja

http://nova-akropola.hr

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!