Luk iz Labne

Ovakvi su arhitektonski elementi klasičnog razdoblja s takozvanim “lažnim lukom” obično povezivali dvije grupe zgrada smještenih oko otvorenih dvorišta i nalazili su se na ceremonijalnoj cesti sacbe.

Na fasadi tipičnog dubokog skulpturalnog reljefa dominira zanimljiv prikaz jednostavne seoske kuće, što je čest ornament sakralne arhitekture.

Naime, u konceptu religije Maya bila je upletena univerzalna poruka čiji je krajnji smisao stalna veza sa životom običnog čovjeka.

S lijeve strane vidi se stilizirana skulptura jednog od najvažnijih bogova panteona, Chaaca, boga nebeske vode, vitalizirajućeg impulsa života.

 Prijelaz prema klasičnom razdoblju obilježen je određenim turbulencijama, prirodnim katastrofama, socijalnim promjenama i seobama stanovništva koje su uzrokovale pad većine pretklasičnih gradova.

Neki gradovi južnih nizinskih područja uspjeli su odoljeti i čak još više učvrstiti položaj, kao na primjer Tikal, Uaxactun, Yaxha i Xultun.

Klasično razdoblje traje od oko 250. do oko 900. g. po. Kr. i donosi procvat majanskih gradova diljem istočne i južne Srednje Amerike kao što su Uxmal, Palenque, Yaxchilán, Tikal, Calakmul, Copán i Kaminaljuyú.

Smatra se da je visoka razina složenosti hijeroglifskog pisma najvažnije kulturno dostignuće koje odvaja klasični od pretklasičnog razdoblja.

Tisuće zapisa na kamenim stelama, oltarima, reljefima, keramičkim vazama i nakitu nakon dugotrajnog dešifriranja otkrilo je sudbine kraljevskih obitelji, njihovih podviga, ratova i saveza te čak imena samih majstora umjetnika.

Dobila se potpunija slika života, kulture i intelektualnih postignuća, matematike, astronomije i mitologije Maya.

Prikazi povijesnih osoba u umjetnosti dobivaju individualne karakteristike.

Monumentalna arhitektura i urbana zdanja čitavog tog razdoblja imaju temeljno obilježje poduprtog, “lažnog” luka po kojem je civilizacija Maya bila jedinstvena na tom području.

Premda su prisutni isti kalendarski sustav, pismo, kanoni umjetnosti i arhitekture te religijski prikazi, ni u tom razdoblju nije došlo do ujedinjenja gradova u jedno carstvo.

Ali, zapisi bilježe osvajanja i privremena savezništva brojnih vladara i gradova.

Najizraženiji antagonizam dogodio se između Tikala i Calakmula te njihovih saveznika.

U to vrijeme ogromnim područjem Srednje Amerike dominira najveći tadašnji grad, moćna metropola Teotihuacán, smještena u srcu meksičke visoravni, a naročito je utjecala na dva majanska grada, Tikal i Kaminaljuyú.

Iz tog razdoblja zabilježeni su mnogi zanimljivi događaji.

Primjerice, u gradu Xochicalcu, nedaleko od Teotihuacána, u VII. stoljeću održao se skup svećenika i “astronoma” iz majanskih i zapotečkih gradova te iz gradova središnjeg dijela Srednje Amerike.

Cilj tog “stručnog seminara” bio je usklađivanje kalendara. Sličan zapis iz VII. stoljeća o dogovaranju oko kalendara i razmjeni matematičkih spoznaja nalazimo u preko tisuću kilometara udaljenom majanskom gradu Copánu, u današnjem Hondurasu.

Stele i oltari

Najčešće u kombinaciji, stele i oltari bili su podizani na glavnom trgu ceremonijalnog središta.

Stele su obično sadržavale bogato ukrašene prikaze gradskih vladara u obrednom položaju s hijeroglifskim tekstom u čast njihovih djela i vezale su se uz određene cikluse.

Posebno je bio važan katun, ciklus od dvadeset godina kao period kroz koji se svojim doprinosom mora potvrditi jedan vladar.

Neke od stela prikazuju i mitološka bića, a u pojedinim gradovima susreću se lica ljudi koja nemaju majanske crte, uglavnom iz preko tisuću kilometara udaljenog Grada bogova, tada moćne metropole Teotihuacana.

         

 Oltari su, prema pojedinim zapisima koji se na njima nalaze, bili mjesta “kupanja u znoju”, što je u njihovoj tradiciji označavalo ideju ponovnog rađanja, preporoda. Zato su nerijetko na njima bili prikazi zemaljskog čudovišta koje treba savladati.

Postklasično razdoblje traje od oko 900. godine do dolaska španjolskih osvajača u XVI. stoljeću.

Započelo je još uvijek nerazjašnjenim napuštanjem mnogih klasičnih gradova Maya te Teotihuacána i zapotečkog Monte Albána.

Neki su gradovi prošli kroz razdoblja propadanja čak i stoljeće i pol ranije.

Dugo se smatralo da je to bilo vrijeme dekadencije zbog manje raskošnih zdanja, ali danas vlada mišljenje da se dogodila određena promjena u pristupu tada ključnih ljudi.

Jača srednji sloj koji se uključuje u razne oblike trgovine koja je znatno ojačala.

Ponovni kulturni procvat i istovremeno nastanak novih gradova obilježja su ranog dijela te epohe.

Pristižu dotad nepoznata plemena sa sjevera, od kojih su najvažniji Tolteci te kasnije nasljednici njihove tradicije Azteci.

Toltečka Tula dominirala je sjevernom i središnjom Srednjom Amerikom, a suvremenik joj je grad Chichén Itzá na Yucatánu do kojeg su prodrli Tolteci, snažno utječući na Maye.

U kasnom postklasičnom razdoblju blijedi moć Tolteka u Tuli i Chichén Itzí, a majansko pleme K’iche’ preuzima vlast na većem prostoru, ostavljajući trag sve do gvatemalskih gorja.

Na važnosti dobivaju dva majanska grada: Mayapan, posljednje glavno političko središte tog područja, i Tulum, luka na Karipskom moru, jedan od prvih naseljenih majanskih gradova koji su ugledali europski osvajači…

Caracol, astronomski opservatorij u Chichén Itzí

Piramida čarobnjaka

Jedinstvena u arhitekturi Maya, piramida iz Uxmala ima kao osnovu elipsu i nadovezuje se na kompleks zgrada u kojem su živjele svećenice koje su tu, kako se smatra, imale snažan kult.

Visine je trideset i pet metara i građena je u pet faza, sa strmim stubištem s obje strane.

Duž zapadnog stubišta, kao i na fasadi na vrhu piramide, opet susrećemo maske Chaaca te s druge strane duboki reljef poljske kućice.

Postoji legenda da je izgrađena tijekom samo jedne noći.

Izgradio ju je patuljak čarobnjak, rođen iz jajeta, koji je prema proročanstvu trebao postati novi vladar grada, ali ne prije nego savlada niz teških iskušenja koja mu je zadao prethodni kralj, od kojih je jedno bilo i gradnja same piramide.

Pri tom mu je pomagala mudra starica koja ga je pronašla u formi jajeta…

Nažalost, kulture Maya kao niti ostatka Amerike tada nisu bile otkrivene, naprotiv, započelo je njihovo sustavno uništavanje i zatiranje.

Tadašnji „napredni“ svijet dopustio je da zauvijek nestanu mnoga dragocjena znanja, kako ona praktična, tako i ona apstraktna i metafizička.

Zaboravilo se na koncept jedinstvenog vrhovnog boga Hunab-kua, velikog stvoritelja, na upotrebu nule u aritmetici (puno prije nego ju je uvela Europa), na precizne proračune kalendara i pomrčina…

Hijeroglifi su zanijemili, a stari obredi utihnuli… Sve je bila tajna, tamna, neprohodna…

Živa dimenzija vremena

Prema riječima prvog proroka i mudraca Napuctuna iz Chilam Balama, Knjige Proroka Jaguara, u davnom primordijalnom vremenu prije stvaranja svijeta nastao je Uinal, dvadesetodnevni mjesečni ciklus.

Pokrenuo se sam, naporom svoje volje, a ritam kojim je započeo koračati bio je takav da je pratio otiske božanskih stopa vrhovnog, apsolutnog Gospodara, Boga i Oca koji se ne može sagledati, stvoritelja svega…

Majanski pojam vremena obuhvaća koncepte sakralnog i običnog vremena koji su međusobno isprepleteni, a točke početaka podudaraju im se u različitim vremenskim ciklusima.

Sakralno vrijeme teče kroz trinaest Uinala i iznosi 260 dana, dok obična građanska godina ima standardni ciklus od 365 dana i sadrži osamnaest Uinala te dodatni mjesec od pet dana.

Poznato je da su imali kalendar precizniji od gregorijanskog, da su ga korigirali kroz prijestupne godine te da su pratili kretanja planeta i predviđali pomrčine.

Dodajmo još na kraju da je ovo ipak današnja sistematizacija majanske povijesti.

Ne smijemo ispustiti iz vida da je u njihovim predodžbama vrijeme bilo živa i ciklična dimenzija koju su na svojim leđima nosile povorke bogova u neprekidnoj smjeni.

A u svakom trenutku, danu, godini ili nekom većem ciklusu još uvijek odzvanjaju odjeci prvih koraka davnog, primordijalnog vremena koje putuje ususret svojoj sudbini…

Ako se želimo vratiti istini, onome što je produhovljeno, vjerujem da bismo – prihvaćanjem simbola kao simbola, a istine kao istine – morali prihvatiti ugodnu zadaću ponovnog otkrivanja Amerike.

Jer, nije li svijet, na neki način, puno veći, puno ljepši, puno vječniji no što mi to mislimo?

Jorge Ángel Livraga

Autor: Nataša Žaja

http://nova-akropola.hr