Maye su jedna od najvažnijih starih kultura Srednje Amerike čije je postojanje u trajanju od više tisuća godina ostavilo neizbrisiv trag na tom području.

Svojim graditeljskim umijećima i sustavom hijeroglifa mogu se usporediti sa starim Egiptom.

Njihov kalendar i praćenje astronomskih pojava ubraja se među najpreciznije u poznatoj povijesti, a praktični duh njihove civilizacije podsjeća na Rimsko Carstvo…

Bili su duboko religiozni, vrsni umjetnici, ratnici i izuzetni matematičari…

I premda su u mnogo čemu bili drugačiji i još uvijek vješto izmiču sigurnim objašnjenjima, današnjem su čovjeku na neobjašnjiv način bliski i zagonetno privlačni…

Tko će biti Prorok, tko će biti Svećenik-Kulta-Sunčevog,
tko će tumačiti istinu riječi ovih hijeroglifskih znakova?!

Chilam Balam

Središnji hram sakralnog kompleksa u Tikalu

Nema tome davno, možda nešto više od stoljeća i pol, otkako je suvremeni svijet počeo shvaćati vrijednosti postignuća starih američkih kultura, od kojih je u Srednjoj Americi jedna od najvažnijih majanska.

Stepenasta piramida iz Palenquea

Od dolaska osvajača pa sve do prvih zadivljenih avanturista tijekom XIX. stoljeća, a kasnije i arheologa, bila je gotovo pala u zaborav.

Zato je više nego uznemirujuće zvučao opis istraživača Johna Lloyda Stephensa i Fredericka Catherwooda koji su 1839. godine u svom bestseleru usporedili zagonetne ostatke majanske kulture s “razmrskanom barkom usred oceana, bez jarbola, izbrisanog imena, nestale posade, nikoga nije bilo da kaže odakle je došla, kome je pripadala, koliko je dugo bila na putu ili što je izazvalo njeno uništenje…

Sve je bila tajna, tamna, neprohodna…”

Stepenasta piramida iz Palenquea – presjek.

Neobično je to što se nešto prije, nakon nekoliko stoljeća šutnje, šapatom oglasio moćni duh majanskih mudraca.

Svjetlo dana opet su ugledala dva sveta, tadašnjem svijetu nepoznata djela: Popol Vuh (Knjiga Vijeća) i Chilam Balam (Knjiga Proroka Jaguara).

Hram natpisa

Čuvena stepenasta piramida iz Palenquea pripisuje se najpoznatijem majanskom vladaru, Pakalu Velikom, Sunčevom Štitu, koji je u VII. stoljeću taj grad doveo do vrhunca sjaja klasičnog razdoblja iznimne arhitekture i brojnih pisanih spomenika.

Piramida ima devet razina, a osim prelijepih hijeroglifskih natpisa po zidovima, kao i mnoštva pronađenih predmeta od opsidijana, duboko u unutrašnjosti krije tajanstvenu kriptu s masivnim kamenim Pakalovim sarkofagom teškim oko pedeset tona.

Poklopac sarkofaga s ugraviranim kompleksnim simboličkim crtežom uokvirenim hijeroglifima pobudio je najveću pažnju i pokrenuo niz teorija i objašnjenja.

Prema nekim priznatim stručnjacima, radi se o prikazu transformacije čovjeka koja se odvija duž majanskog križa ili kozmičkog drveta.

Čovjek Pakal mora premostiti ralje zemaljskog čudovišta iz kojih izlazi križ, kako bi se preobrazio u nebesko biće, simbolički prikazano mitskom pticom Moan na njegovom vrhu.

Krajem XIX. stoljeća pojavljuju se prve fotografije i litografije, skice nalazišta i detalja graviranih spomenika, započinju krčenja prašumskih terena…

Počeli su izranjati napušteni gradovi s prostranim, planski osmišljenim trgovima, veličanstvenim kamenim hramovima i piramidama, stelama i stupovima, spomenicima bogate ornamentike ili ljupkim uporabnim predmetima koje je mogla oblikovati samo vješta umjetnička ruka.

Najveće su iznenađenje svakako bili neobični, zamršeni hijeroglifi i nedugo zatim započeo je mukotrpan put njihovog odgonetanja…

Zagonetni hijeroglifi

Odgonetanje majanskih hijeroglifa slovi kao jedan od najvećih istraživačkih pothvata našeg vremena.

Učenjacima su predstavljali veliki izazov i do kraja XIX. stoljeća Ernstu Förstemannu pošlo je za rukom otključati samo brojčani sustav čija je baza broj 20 i simbole kalendara.

Idući veliki korak naprijed ostvarili su neovisno Tatiana Proskouriakoff i Heinrich Berlin koji su na stelama prepoznali hijeroglife vezane uz datum rođenja vladara, dolazak na vlast i smrt, iza kojih se nalazio glif s imenom vladara.

Tako je postala očita i povijesna pozadina hijeroglifskih zapisa, što do tada nije bilo poznato.

Ali pravog se ključa “slučajno” dokopao svestrani Jurij Valentinovič Knorozov, ruski antropolog, filolog i lingvist.

Krajem Drugog svjetskog rata kao vojnik našao je, za vri­jeme bombardiranja Berlina, ostavljen dio arhive ispred tadašnje Pruske državne biblioteke.

Arhiva je među ostalim sadržavala i kopiju dragocjenog rukopisa abecede Diega de Lande iz XVI. stoljeća koja povezuje majanske hijeroglife s pripadajućim slovima španjol­skog jezika.

Među­tim, mladi Knorozov bio je uvjeren da to nije abeceda nego zapis slogova, što je nakon dugogodišnjeg rada 1956. godine i dokazao.

Do danas je dešifrirano 300 hijeroglifa od ukupno poznatih 800.

Tijekom pomnog rada mnogih znanstvenika i entuzijasta, uz podosta revidiranja, postupno su izranjali obrisi bića zamalo nestale kulture, njegove životne faze, usponi i padovi, uspjesi i zastranjenja.

Svako novo otkriće prisiljavalo je istraživače, ali i širu javnost, na preispitivanje utabanih predodžbi i napuštanje uvriježenih stavova o njima.

Ti stavovi oscilirali su od idiličnih slika o miroljubivim vladarima i zanesenim zvjezdoznancima do zastrašujućih predimenzioniranih vizija o krvoločnim ratnicima i ljudskim žrtvama.

Danas neki od stručnjaka, poput primjerice profesora Nikolaija Grubea, skromno priznaju da je istraživanje majanske kulture još uvijek u povojima.

Srećom, upravo su ovi nepristrani istraživači dali novi smjer pristupu Mayama i doveli do toga da se ta kultura danas smatra velikom kulturom čovječanstva, ravnopravno uz egipatsku, mezopotamsku, indijsku, kinesku ili grčku.

Nadahnuće i otkrića tih ljudi mogu nam biti nit vodilja kroz zamršene labirinte nesagledivih ostataka jednog od brodoloma čovječanstva…

Smještaj i epohe

Nekadašnja majanska civilizacija prostirala se na području pet suvremenih država: Meksika, Gvatemale, Belizea, Hondurasa i Salvadora, što je zbog siline birokracije jedan od glavnih otežavajućih faktora kod istraživanja, uz nezaobilazne pljačkaše.

Po geološkim i klimatskim karakteristikama podijeljena je na tri glavna područja: obalni pojas Tihog oceana, vulkansko-planinska te nizinska područja. Obalni je pojas, kako se smatra, najranije bio naseljen.

Jaina figurice

Nekropola na vapnenačkom obližnjem otočiću Jaina čuva preko dvadeset tisuća grobova od kojih je tisuću arheološki iskopanih.

Poznata je po velikom broju keramičkih figurica koje govore o životu i običajima tadašnjih ljudi različitih društvenih hijerarhija i uloga.

Posebno su ljupke figurice biljaka iz čijih cvjetnih čaški ili listova izlaze sitna ljudska obličja, ponekad naboranih lica.

Vjerojatno predstavljaju male zaštitnike prirode koji štite sve one osjetljive procese sazrijevanja novog ploda, simbolički osiguravajući budućnost biljke.

Vrhovni svećenici svakog grada pripadali su posebnoj kasti Halach Uinic, “pravih ljudi”, i vodili su nekoliko različitih nižih hijerarhija svećenika od kojih su posebno bili važni Ah Kinobi, oni koji njeguju solarne i vremenske kultove.

Vrhovni svećenik, prikazan u smirenom meditativnom položaju s krunom od razjapljenih ralja pernate zmije, utjelovljuje snagu duhovne vladavine.

Kada govorimo o epohama majanske kulture, treba imati na umu da se ne radi o nekim striktnim, strogo odijeljenim razdobljima.

Ponekad je prijelaz tako postupan i specifičan za svaki grad da je teško odrediti gdje prestaje jedno, a gdje započinje drugo razdoblje.

Također je važno napomenuti da su se proteklih nekoliko desetljeća neprekidno pomicale granice starosti, a novija su istraživanja početak urbane civilizacije pomaknula unatrag čak oko pola tisućljeća.

Tako još uvijek nemamo pouzdanu sliku o samom početku i izvorima majanske kulture, kao ni pouzdana objašnjenja za relativno naglu pojavu visokih znanstvenih, astronomskih, matematičkih, graditeljskih i ostalih spoznaja.

Epohe kulture Maya i kultura Srednje Amerike po nekim općim zajedničkim crtama dijele se na tri glavna razdoblja: pretklasično, klasično i postklasično razdoblje.

Pretklasično ili formativno razdoblje traje, kako se danas smatra, od oko 2000. godine prije Krista do oko 250. godine poslije Krista.

Tragovi iz ovog razdoblja prisutni su duž tjesnaca Tehuantepec, na Yucatánu u Meksiku te u Gvatemali i Belizeu.

Današnja istraživanja potvrđuju da je već početkom tog razdoblja stanovništvo imalo razvijene intenzivne poljoprivredne metode, iskopavali su nasipe i kanale u močvarnim područjima, planirali uzgoj i regulirali navodnjavanje.

Posebnost većine umjetničkih prikaza tog vremena neosobni su, stilizirani izrazi maski bogova i kozmičkih simbola.

Sredinom tog razdoblja pojavljuju se prvi primjeri monumentalne arhitekture.

Uspostavljena je socijalna organizacija što je očito po bogatoj ornamentici grobova, a prisutni su i kameni spomenici s prikazima dostojanstvenika.

Zadnja faza tog razdoblja, takozvano protoklasično razdoblje, trajala je od oko 300. g. pr. Kr. do 250. po. Kr.

Obilježava je procvat kulture s urbanom bazom širom Srednje Amerike, trgovanje na velikim udaljenostima, razmjena dobara, diplomatski i vojni kontakti, ali i prožimanje religijskih utjecaja.

Ističu se majanski gradovi Izapa, Kaminaljuyú, Abaj Takalik, El Mirador, Tikal i Uaxactun s masivnim građevinama i vrhunskim umjetničkim djelima nadahnutim mitološkim prizorima.

Na kamenim spomenicima gravirani su prvi hijeroglifski zapisi.

Neobično je da najstariji od dosad pronađenih već ima takvu razinu složenosti i sklada da još uvijek nema sigurnog objašnjenja, jer nigdje nema ni traga o ranijim razvojnim fazama.

U arhitekturi se javljaju kameni lukovi, a nedavna istraživanja u Calakmulu bila su prava arhitektonska senzacija – iskopana pretklasična zgrada imala je pravi, samopodržavajući luk upotpunjen zaglavnim kamenom, što će se prestati pojavljivati u kasnijem klasičnom razdoblju.

Autor: Nataša Žaja

nastavlja se...

http://nova-akropola.hr