PROČITANO

697

PUTA

PUT ZENA - Porijeklo Budizma

Vezani članci

Budizam Dalekog istoka mnogo je pitkiji i "u skladu s prirodom" nego indijski i tibetanski oblici, čiji životni ideali ponekad izgledaju nadljudski, prikladniji za anđele nego ljude.

Kineska civilizacija bila je bar dvije tisuće godina stara kada se prvi put susrela s budizmom.

Tako je nova filozofija naišla na čvrsto ukorijenjenu kulturu u kojoj je teško mogla postati prihvatljiva, bez znatnog prilagođavanja kineskom mentalitetu, mada su neke sličnosti između taozma i budizma bile tako jake, da su izazvale nagađanja kako je bilo međusobnog kontakta, još mnogo ranije nego što se pretpostavlja.

Kina je apsorbirala budizam kao što je prije toga apsorbirala tolike duge utjecaje - ne samo filozofije i ideje, već i strane stanovnike i okupatore.

Razlog tome, nesumnjivo, leži društvene konvencije koje je svijet upoznao.

U sprezi s taoističkim stavom da "ono što je dobro ne treba dirati", rezultiralo je blagim i vrlo ugodnim tipom mentaliteta koji je, kad je budizam apsorbiran, mnogo doprinio da ga učini "praktičnim".

To će reći, učinio je budizam mogućim načinom života za ljudska bića, za ljude s obiteljima, sa svakodnevnim poslom kojeg treba obavljati, i s normalnim instinktima i strastima.

Osnovni princip konfucijanstva bio je da je "čovjek taj koji istinu čini velikom, a ne da je istina ta koja čovjeka čini velikim".

S tog razloga, "humanost", "humana srdačnost" (jen), uvijek su smatrani za superiorne u odnosu na "pravednost" (i), jer je sâm čovjek veći od ma koje ideje koju može smisliti.

Postoje vremena kad su ljudske strasti daleko pouzdanije od principa.

Pošto su suprotni principi, ili ideologije, nepomirljivi, ratovi koji se vode zbog principa su ratovi do uzajamnog istrebljenja.

Ali su ratovi koji se vode iz čiste pohlepe daleko manje destruktivni, jer agresor pazi da ne uništi ono što borbom želi zarobiti.

Razumni - to jest, humani - ljudi uvijek su spremni na kompromis, dok su oni koji su se dehumanizirali, postajući slijepim poklonicima neke ideje ili ideala, fanatici koji odanost apstrakcijama čini neprijateljima života.

Izmijenjen takvim stavovima, budizam Dalekog istoka mnogo je pitkiji i "u skladu s prirodom" nego indijski i tibetanski oblici, čiji životni ideali ponekad izgledaju nadljudski, prikladniji za anđele nego ljude.

I pored svega, svi oblici budizma usvojili su Srednji put između ekstrema anđela (deva) i demona (preta), asketskog i senzualnog, i tvrde da se "buđenje" ili budastvo (budinstvo) može postići samo u ljudskom stanju.

Postoje neke ozbiljne poteškoće pri pružanju povijesno preciznog pregleda indijskog budizma, kao i cjelokupne filozofske tradicije iz koje je nikao.

Nitko tko proučava azijsku misao ne bi trebalo da zanemari te poteškoće, prije no što se upustimo u opis indijskog budizma.

Prvi i najvažniji je problem tumačenja sanskrtskih i palijskih tekstova u kojima je sačuvana starodrevna indijska književnost.

Ovo posebno važi za sanskrtski, sveti jezik Indije, a posebno za oblik sanskrtskog koji je upotrebljavan u vedskom periodu.

Naučnici i na Zapadu i u Indiji nisu sigurni u pogledu tumačenja, a svi moderni rječnici u mnogome se oslanjaju na jedan jedini izvor - leksikon koji su sastavili Bothlingk i Roth u drugoj polovici 19.stoljeća, za koji se sada priznaje da sadrži mnoga nagađanja.

Ovo u mnogome šteti našem razumijevanju osnovnih izvora hinduizma - Veda i Upanišada.

Otkriće pravih ekvivalenata za filozofske termine otežano je činjenicom da su leksikografi bili ljudi koji su odgovarajuće riječi nalazili u terminima zapadne teologije, pošto im je prvenstveni cilj bio da svojim radom pomognu misionarima.

Drugo, izuzetno je teško otkriti prvobitni oblik budizma.

Postoje dvije zbirke budističkih svetih knjiga: Palijski KanonTeravade, ili Južne škole budizma, koja cvjeta na Cejlonu (Sri Lanka), Burmi i Tajlandu, i sanskrtsko - tibetanski - kineski Kanon Mahajane, ili Sjeverne škole.

Vlada opća suglasnost među znalcima da je Palijski Kanon, u cjelini, raniji od ova dva, i da su glavne sutre (kako se sveti spisi nazivaju) Mahajana Kanona sve sakupljene poslije 100. g. p.n.e.

Međutim književni oblik Palijskog Kanona ne ukazuje da predstavlja autentične riječi Gautame Bude.

Ako su Upanišade karakteristične za stil kojim se koristio učitelj u Indiji u periodu od 800. do 300. g. p. n. e., onda one imaju malo sličnosti sa skolastičkim stilom zamarajućeg ponavljanja većine budističkih spisa.

Teško se može sumnjati u to da su oba budistička Kanona rad pandita Sange, budističkog monaškog reda, jer pokazuju sve znake dubokopoštovane razrade prvobitne doktrine.

Kao što je slučaj s Ruskim ikonama, originalna slika skoro da se ne vidi od gornjeg sloja dragog kamenja i zlata.

Treća poteškoća je ta što hindu – budistička tradicija nikad nije imala osjećaj za povijesno, kao hebrejsko – kršćanska tradicija, tako da ima malo, ili nimalo, pokazatelja koji bi govorili o datumu nastanka datog teksta.

Sveti spisi prenošeni su generacijama usmenim predanjem tijekom nepoznato dugog vremena prije no što su bili zapisani, a sasvim je moguće da su povijesne okolnosti mijenjane tijekom vremena putem usmenog predanja.

Povrh svega, budistički monah koji je pisao, recimo 200. godine naše ere, ne bi se ni najmanje ustezao da svoje vlastite riječi pripiše Budi, ako bi iskreno osjetio da su one izraz ne osobnog stava, već nadosobnog stanja probuđenosti koje je dostigao.

On bi te riječi pripisao Budi koji govori iz svog duhovnog, ne materijalnog tijela.

nastavlja se

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!