Upisao:

mlabos

27. ožujka 2019.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

732

PUTA

PUT ZENA - Filozofija taoa 2

Vezani članci

U tom pogledu kineski pisani jezik ima izvjesnih prednosti nad našim i možda ukazuje na drugačiji način mišljenja. I on je linearan, i on je niz apstrakcija koje se primaju jedna po jedna; ali su njegovi pisani znaci nešto bliži životu nego riječi sastavljene od slova, jer oni su u suštini slike, a kako to kineska poslovica kaže, „jednom pokazati više vrijedi nego sto puta kazati".

U tom pogledu kineski pisani jezik ima izvjesnih prednosti nad našim i možda ukazuje na drugačiji način mišljenja.

I on je linearan, i on je niz apstrakcija koje se primaju jedna po jedna; ali su njegovi pisani znaci nešto bliži životu nego riječi sastavljene od slova, jer oni su u suštini slike, a kako to kineska poslovica kaže, „jednom pokazati više vrijedi nego sto puta kazati".

Usporedite, na primjer, s kojom lakoćom ćete nekom pokazati kako da veže komplicirani čvor i kakve ćete poteškoće imati ako mu objašnjavate, kako se to radi, samo riječima.

Opća tendencija zapadnog uma sada jeste osjećanje da ne možemo shvatiti ono što ne možemo predstaviti, što ne možemo komunicirati, linearnim znacima — mišljenjem.

Mi smo kao oni što po zabavama sjede u ćošku i ne mogu naučiti neki ples ako im netko ne nacrta dijagram pokreta, kao oni koji to ne mogu „da uhvate po osjećanju".

Tko zna zbog čega, mi ne vjerujemo i ne koristimo u potpunosti „periferno viđenje" uma.

Muziku učimo, na primjer, tako što cijeli opseg tona i ritma ograničavamo notacijom fiksiranih tonalnih i ritmičkih intervala — notacijom kojom se ne može predstaviti orijentalna muzika.

A orijentalni muzičar ima samo grubu notaciju koja mu služi kao podsjetnik za melodiju.

On muziku uči ne čitajući note, već slušajući izvedbu učitelja, hvatajući to „osjećanje", i kopirajući ga, a to mu omogućuje da dostigne ritmičku i tonalnu uzvišenost ravnu samo onoj kod džez muzičara na Zapadu, koji imaju isti prilaz muzici.

Ne tvrdim da zapadnjaci jednostavno ne koriste „periferni um".

Kao ljudi, koristimo ga svo vrijeme, a svaki umjetnik, zanatlija, atletičar uvodi u igru i neku posebnu crtu svoje sposobnosti.

Ali, akademski i filozofski, to se ne poštuje.

Mi tek s mukom naziremo njegove mogućnosti, a rijetko nam, možda nikad, padne na um da je jedna od najvažnijih koristi od njega baš to „saznanje stvarnosti" koje pokušavamo dosegnuti putem nezgrapnih proračuna teologije, metafizike, i logičkog zaključivanja.

Ako se osvrnemo na staro kinesko društvo, naći ćemo da dva „filozofska" predanja igraju komplementarnu ulogu — konfucijanstvo i taoizam.

Uopćeno govoreći, prvi se bavi jezičnim, etičkim, pravnim, i ritualnim konvencijama koje društvu osiguravaju sistem za komunikaciju.

Konfucijanstvo se, drugim riječima, bavi konvencionalnim znanjem, a u njegovom krilu djeca se odgajaju tako da se njihove, prvobitno svojevoljne i ćudljive prirode, dovede u sklad sa Prokrustovom posteljom društvenog reda.

Pojedinac definira sebe i svoje mjesto u društvu u terminima formule konfucijanstva.

Taoizam, s druge strane, obično je cilj kojem streme stariji ljudi, a posebno oni koji se povlače iz aktivnog života u zajednici.

Njihovo povlačenje iz društva neka je vrsta vanjskog simbola za unutrašnje oslobođenje od veza konvencionalnih obrazaca misli i djelovanja, jer se taoizam bavi nekonvencionalnim znanjem, razumijevanjem života neposredno, umjesto u apstraktnim, linearnim terminima reprezentacionog mišljenja.

Konfucijanstvo, dakle, vrši nadzor nad društveno neophodnim zadatkom da se prvobitna spontanost života podvede silom pod kruta pravila konvencije — zadatak koji ne znači samo sukob i bol, već i gubitak te posebne prirodnosti i ne-samosvijesti zbog kojih su djeca tako omiljena, a koju ponekad sveci i mudraci uspijevaju da povrate.

Svrha je taoizma da raščini neizbježnu štetu od sistematske obuke i ne samo da uspostavi, već i da razvije prvobitnu spontanost, koja se naziva tzu-jan ili „takva sopstvenost".

Jer je spontanost djeteta ipak djetinjasta, kao i sve ostalo kod djece.

Obrazovanje podstiče rigidnost, ne spontanost.

Kod nekih je ljudi taj sukob između društvene konvencije i potisnute spontanosti tako silovit da se manifestira kao zločin, ludilo, neuroza, a sve je to cijena koju plaćamo za, inače, nesumnjive prednosti reda.

Ali se taoizam ni u kom slučaju ne smije shvatiti kao revolucija protiv konvencije, iako je ponekad bio korišten kao izgovor za revoluciju.

Taoizam je put oslobođenja, do njega se nikad ne dolazi putem revolucije, a po zlu je čuveno da većina revolucija uspostavlja još goru tiraniju od one koju uništava.

Biti slobodan od konvencije ne znači odgurnuti je s prezrenjem, već ne dopustiti da te ona zavara.

To znači biti sposoban da je iskoristiš kao instrument, namjesto da budeš iskorišten.

Zapad nema priznatu instituciju koja bi odgovarala taoizmu, pošto naša judeo – kršćanska tradicija izjednačava Apsolutno-Boga — s moralnim i logičkim redom konvencije.

To je skoro najveća društvena katastrofa, jer time se društveni red opterećuje pretjeranim autoritetom, a to traži baš onakve revolucije protiv religije i tradicije koje su tako karakteristične za povijest Zapada.

Jedna je stvar osjetiti da smo u sukobu s društveno sankcioniranom konvencijom, a sasvim druga biti u zavadi sa samim korijenom i osnovom života, sa samim Apsolutom.

Ovo potonje osjećanje uzgaja osjećanje krivice koje je toliko naopako da mora dovesti bilo do pobijanja vlastite prirode, ili do odbacivanja Boga. Kako je prva od ovih mogućnosti na kraju krajeva nemoguća — kao kad bismo žvakali vlastite zube — druga postaje neizbježna, gdje takva olakšavajuća sredstva kao što je ispovijest postaju nedjelotvorna.

Po prirodi revolucija, revolucija protiv Boga ustupa mjesto goroj tiraniji apsolutističke države — goroj jer ne može, čak, ni oprostiti, a i zato što ne priznaje ništa do moći svoje jurisdikcije.

Jer, iako je ovo potonje važilo i za Boga, njegov svjetovni predstavnik, Crkva, uvijek je bila spremna prihvatiti — mada su zakoni Božji neizmjenljivi — nitko ne može da se usudi i pretpostavi granice njegove milosti.

Kada prijestolje Apsoluta ostane prazno, relativnost ga uzurpira i time čini akt stvarne idolatrije, stvarne pogrde Boga — apsolutizirajući koncept, konvencionalnu apstrakciju.

Ali, malo ima vjerojatnosti da bi prijestolje ostalo prazno da, na neki način, ono to već nije bilo — da je tradicija na Zapadu posjedovala neki način da pozna Apsolutno neposredno, s one strane termina konvencionalnog reda.

Kao što znamo, sama riječ „Apsolut" navodi nas da pomislimo na nešto apstraktno i konceptualno, kao što je „Čisto Biće".

Sama naša ideja o „duhu", nasuprot „materiji", izgleda da je bliža apstraktnom nego konkretnom.

Ali se kod taoizma, kao i kod drugih putova oslobađanja, Apsolutno nikad ne smije, brkati sa apstraktnim.

S druge strane, ako kažemo da je Tao, kako se posljednja Stvarnost naziva, konkretan više nego apstraktan, to nas može dovesti u još veću zbrku, jer smo navikli da konkretno povezujemo sa materijalnim, -fiziološkim, biološkim, i prirodnim, za razliku od natprirodnog.

Ali su, sa taoističke i budističke točke gledišta, ovo još uvijek termini za konvencionalne i apstraktne sfere znanja.

Biologija i fiziologija su, na primjer, tipovi znanja koji stvarni svijet predstavljaju u terminima vlastitih apstraktnih kategorija.

One mjere i klasificiraju taj svijet na način koji odgovara posebnoj upotrebi za njihove potrebe, nešto slično onom kako geometar radi sa zemljom u terminima ara, kao preduzimač sa kamionima i tonama, a geolog sa tipom kemijske strukture.

Reći da konkretna stvarnost ljudskog organizma jeste fiziološka isto je kao reći da zemlja jeste toliko i toliko tona i ara.

A reći da je ta stvarnost prirodna dovoljno je točna, ako time mislimo da je spontana (tzu-jan) ili natura naturans.

Ali je sasvim netočno ako mislimo na natura naturata, to jest, priroda klasificiran, sortirana na „prirode", kao kad pitamo: „Kakva je priroda ove stvari?"

U ovom smislu te riječi moramo misliti na „naučni naturalizam", a ta doktrina nema ničeg zajedničkog sa naturalizmom taoizma.

Stoga, da bismo donekle shvatili što je otprilike taoizam, moramo biti barem pripravni da prihvatimo mogućnost pogleda na svijet koji nije konvencionalan, nekog znanja koje nije sadržaj naše površne svijesti, koja može saznati stvarnost samo u obliku jedne apstrakcije (ili misli, na kineskom nien) u jednoj jedinici vremena.

Ne bi trebalo da bude neke prave poteškoće pri tom, jer mi već prihvaćamo da „znamo" kako da pokrećemo ruke, kako da donesemo neku odluku, ili kako da dišemo, iako ćemo riječima teško uopće objasniti kako to radimo.

Znamo kako to da uradimo zato što to jednostavno radimo!

Taoizam je nastavak te vrste znanja, produžetak koji nam pruža sasvim različit pogled na nas same od onog na koji smo konvencionalno navikli, i to pogled koji oslobađa ljudski um ograničavajuće identifikacije s apstraktnim egom.

nastavlja se

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!