Mnogi se ljudi odlučuju živjeti u ravnicama, sigurno, bez preuzimanja opasnosti.

Oni nikad ne zapadaju u dubine, nikad se ne uspinju na vrhunce. Njihov je život dosadan, jednoličan, monoton – bez vrhunca, bez dubina, bez noći, bez dana. Oni žive tek u sivom svijetu bez boja – za njih ne postoji duga. Oni žive u sivilu, a nakon nekog vremena i sami postaju sivi i prosječni.

Najopasnije je stići na vrh božanskosti i zatim pasti u najveće dubine pakla. Postanite putnik između te dvije krajnosti, neustrašivi putnik.

Pomalo ćete shvatiti da postoji transcendentnost.

Postupno ćete razumjeti da vi niste ni vrh ni dubina, ni vrhunac ni dolina. Saznat ćete da ste samo promatrač, svjedok.

Nešto se u vašem umu uspinje  na vrh, nešto u vašem umu smješta se u dolinu, ali uvijek postoji nešto izvan toga – netko tko samo promatra, bilježi – to ste vi!

U vama postoje oba polariteta – ali vi niste jedan od njih – vi se penjete još više. Tlo je visoko ili nisko, i nebo i zemlja su u njemu, ali vi ste negdje daleko.

Vi tek promatrate cijelu igru svijesti.