Priroda

Dolaskom Apolona iz Hiperboreje koji je probudio novi ciklus života prirode, ponovno je došlo proljeće. Na golim granama pojavili su se mladi zeleni listovi i mirisni cvjetovi. Izrazila se svježina i ljepota mladosti koja buja i poprima sve veću snagu. Kada dođe do vrhunca svoje mladenačke moći, priroda će započeti nesebično ulagati snagu u zriobu plodova. Na kraju će se njena zelena boja pretvoriti u rumene nijanse plodonosne zrelosti i pred nama će se izraziti sva raskoš misterija života.

Prvo dolazi Apolon, bog Sunčeve svjetlosti, onaj koji nema “polova” i predstavlja jedinstvo života. On donosi preporod prirode, a kada se zaodjene materijom, pojavljuje se Dioniz koji predstavlja objektiviziran i raznolik život. Nebrojenim dovršenim oblicima utjelovljenog života Dioniz daje entuzijazam, zanos ditiramba.

Ovaj kratki opis događanja u prirodi jezikom starogrčke filozofije prirode govori nam upravo ono što danas uči moderna ekološka znanost.

Dakle, nakon proljetne ravnodnevnice, kada dan postaje duži od noći, Sunčeva svjetlost u biljkama budi novo godišnje vegetacijsko razdoblje. U procesu fotosinteze biljke upijaju ovu energiju Sunčeve svjetlosti i pohranjuju je u organsku materiju kao hranu za sebe, životinje i za nas ljude. U kemijskom procesu oksidacije ova se energija prema potrebi oslobađa i služi za sve biološke procese u živim bićima. Prema tome, svjetlost Sunca je izvorna biološka energija živih bića, koja u lancu izmjene energije i materije u prirodi omogućuje život na Zemlji.

Nadalje, ekološka nam znanost govori da pojam života više ne možemo znanstveno promatrati samo u okviru fenomena različitih organizama, nego se moraju uzeti u obzir načela i zakoni koji su zajednički za čitavu prirodu. Prema ekološkim zakonima, život se manifestira u složenoj mreži egzistencijalno povezanih vrsta živih bića.

Svaka od njih ima svoju ekološku nišu koja joj omogućuje određeni način egzistencije i njezinu svrsishodnu ulogu u okviru pripadajućeg ekosustava i prirode u cjelini. Sva živa bića nekog ekosustava (biocenoza) međusobno su povezana svojim ulogama poput stanica koje izgrađuju tkiva organa nekog organizma. Stoga, ekološki gledano, priroda je makrobios, golemi živi i inteligentno organiziran sustav međusobno usklađenog života.

Čovjek je također dio prirode, ali on danas ne vrši svoju svrsishodnu ulogu kao njezin dio, nego se ponaša kao da je isključivi gospodar cijele prirode na Zemlji. On neodgovorno troši i uništava njezine resurse, čime je destabilizirao ravnotežu u mnogim dijelovima bio­sfere i ugrozio vlastitu ekološku nišu. Zaštitni mehanizmi prirode već nas upozoravaju na nesagledive negativne posljedice neprirodnog djelovanja ljudi. Krajnje je vrijeme da preispitamo našu ulogu najinteligentnijih bića na planetu.

Svijet

Svijet u kojem živimo svojom se civilizacijom sve više otuđuje od prirode kojoj pripada. To ne znači da su civiliziranost i tehnologija same po sebi neprirodne. One su oduvijek bile potrebne ljudima za izgradnju vlastite ekološke niše, načina života ljudi, a to je kultura. Neprirodna je i štetna zloupotreba civilizacijskih dostignuća, jednako kao što i najkorisniji alat može postati ubojito oružje u rukama nasilnika.

Prema tome, štetne su namjere i ciljevi onih koji upravljaju tehnološkim i civilizacijskim resursima. Neprirodan je vladajući sustav vrijednosti i njegovi kriteriji koji oskudijevaju humanim karakteristikama. Ovo današnje stanje nezdravo je zastranjenje od prirodnog dostojanstva ljudi jer, koliko povijesno pamtimo, ne predstavlja pravilo ponašanja čovječanstva. Jednostavno nije istina da su učitelji obično bili gori od učenika, da je lopov bio uspješniji od poštenog čovjeka, a neznalica uziman kao primjer i bio gospodar obrazovanom.

Od same stvarnosti još je gora slika svijeta koju nam sugeriraju sredstva informiranja, a po kojoj se stječe dojam da se u svijetu događaju samo užasi i bizarnosti. Zar zais­ta nema nečeg vrjednijeg spomena što mogu prenijeti mediji, a što svakodnevno živi oko osam milijardi ljudi?

Destruktivno ponašanje ljudi nije obilježje njihove prirode nego položaja u kojem se nalaze u svijetu. Oni se tako samo brane i slijede primjere onih koji se danas smatraju uspješnima. Živimo u svijetu u kojem je gotovo sve podređeno novcu koji je većini sve teže dostupan čak i za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. To potiče animalnu kompeticiju među ljudima, umjesto izgradnju ekološke niše – kulturnog suživota.

“Temeljni je paradoks potrošačkoga društva da se potrošnja ne usmjerava prema općemu blagostanju, socijalnoj sigurnosti i humanomu razvoju čovjeka kao kreativnoga bića, nego prema pasivnoj potrošnji kao dopuni masovne proizvodnje i visokih profita.”
Hrvatska enciklopedija

Živimo u svijetu u kojem je gotovo sve podređeno novcu koji je većini sve teže dostupan čak i za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. To potiče animalnu kompeticiju među ljudima, umjesto izgradnju ekološke niše – kulturnog suživota.

Iako među ljudima postoje velike individualne i socijalne razlike, ne možemo ih dijeliti na dobre i loše, nego na one koji čine nešto dobro i one koji čine nešto loše. Ako ne postoje loše biljke i životinje, zašto bi najrazvijenija bića na Zemlji po svojoj prirodi bila loša? Pitanje je samo izražavaju li svoju prirodu ili nešto drugo. Ali, to ne ovisi o samoj ljudskoj prirodi, nego o odgoju i obrazovanju, o načinu života u današnjem društvu.

Čovjek

Ljudsko djelovanje pokreću tri pobude.

Prvo je djelovanje linijom manjeg otpora, što znači raditi ono što rade drugi, bez obzira je li to dobro ili loše. To znači da nismo u stanju odbiti ono što drugi traže od nas, ili prestati ići određenim putem za koji znamo da ne ide u pravom smjeru. Uzrok takvog djelovanja je slabost, odnosno nedostatak snage da samostalno odlučimo što je potrebno činiti.
Drugo je djelovanje radi stjecanja zasluga, počasti, titula, osobne afirmacije, da bi nam se divili, da bi nas poštovali, a ne iz humanih pobuda.

Treće je djelovanje potaknuto iznutra, pokreću ga dobra volja i plemenita namjera. Jedino je ovo djelovanje zaista humano, jer nije potaknuto sebičnim nagonom ili nekim vanjskim poticajem. Kroz takvo djelovanje svjesno i slobodno izražavamo naše vlastite kriterije i naša iskrena nastojanja. U rijeci života to djelovanje je ono po čemu se čamac razlikuje od trupca. Čamac plovi pokretan vlastitim pogonom, a pokreti trupca određeni su isključivo vanjskim poticajima – riječnom strujom i sudarima s drugim trupcima.

Humanost nije čovjekova slabost ili luksuz, nego je to njegovo autentično stanje u kojem se zaista može dobro osjećati. Ona je naš prirodan miris, izgled i način na koji možemo izražavati svoj identitet. Dokaz tome danas su i mnogi ljudi, pogotovo mladi, koji žele živjeti drugačije. Oni su zasićeni sebičnim natjecanjem u međuljudskim odnosima u kojima, u pravilu, svi gube, a pogotovo oni slabiji. Žele živjeti tako da njihovo djelovanje bude korisno i drugima.

U razvijenom dijelu svijeta sve je veći broj volontera koji pomažu drugim ljudima i prirodi u cjelini. Oni nastoje biti praktično korisni jer znaju da se tako mogu osjećati više kao ljudi. Svjesni su da je civilizacijski ustroj duboko dehumaniziran i zato traže djelovanje u kojem bi mogli izraziti svoje ljudsko dostojanstvo i pronaći određeni smisao života.

Ti su ljudi primjeri solidarnog djelovanja, toliko potrebnog današnjem svijetu u kojem su institucije zakazale i postale same sebi svrhom. Oni su vjesnici potrebe za novim humanizmom bez kojega neće biti moguće prebroditi duboku krizu našeg svijeta. Njihovo djelovanje je dobrovoljno, što znači da koriste svoju dobru volju u djelovanju za opće dobro.

Povijesno gledajući, današnji volonteri imaju ulogu nalik onoj koju su imali nekadašnje dame i vitezovi u srednjem vijeku. Oni su tada dali model društvenih odnosa koji je poslužio kao temelj humanizmu i renesansi bez kojih ne bi bio moguć izlazak iz srednjeg vijeka.

http://nova-akropola.hr

Danas su ponovno potrebni nesebični ljudi dobre volje koji će potaknuti obnovu zajedničkog života i kriterija vrednovanja ljudske prirode.