PRIRODA UMA - Promatranje unutra - Maja Cvjetanović Laboš

PROMATRANJE UNUTRA

Recimo kako ćemo učiniti potpunu promjenu.

Kažimo da ćemo se ostaviti gledanja samo u jednom pravcu.

Bili smo poučavani provoditi svoje živote loveći naše misli i planove.

Čak kada se o „umu" i govori, odnosi se samo na misli i osjećaje; i kada naši istraživači proučavaju što oni zamišljaju da bi um mogao biti, razmatraju jedino njegove projekcije.

Nikada nitko ne gleda uistinu unutar samog uma, temelja iz kojeg sve te izražajnosti dolaze, a to ima zlosretne posljedice.

Kako je Padmasambhava rekao:

Pa iako je to što se obično naziva „um" u velikoj mjeri cijenjeno i vrlo raspravljano.

Još uvijek nije shvaćeno ili je pogrešno shvaćeno ili je shvaćeno samo jednostrano.

Budući da nije shvaćeno ispravno, baš onakvo kakvo je u samom sebi,

Nastale su bezbrojne neshvatljive filozofske pretpostavke i tvrdnje.

Osim toga, kako ih prosječni pojedinci ne shvaćaju,

Oni ne prepoznaju svoju vlastitu prirodu.

I tako oni nastavljaju lutati između šest sudbina rođenja

Unutar triju svjetova, i tako proživljavaju patnju.

Zbog toga, ne shvatiti svoj vlastiti um je vrlo ozbiljna pogreška.

Kako da sada preokrenemo ovu situaciju?

Vrlo jednostavno.

Naš um ima dvije mogućnosti: promatrati van i promatrati unutra.

Pogledajmo sada unutra.

Razlika koju ta malena promjena u usmjeravanju može učiniti je ogromna, i čak može ukinuti katastrofe koje pogađaju svijet.

Kada će mnogo veći broj ljudi poznavati prirodu svog uma, spoznat će također i uzvišenu prirodu svijeta u kojem jesu, i borit će se hitno i smiono da ga sačuvaju.

Zanimljivo je da je riječ za „budistu" na tibetanskom nangpa.

To znači „putnik u unutrašnjost sebe" netko tko traži istinu, ne vani, nego unutar prirode uma.

Sva učenja i duhovne vježbe u budizmu usmjerena su na tu jednu jedinu točku: gledati u prirodu uma, i tako se osloboditi straha od smrti i pomoći, te jasno spoznati istinu života.

Gledati unutra zahtijevat će od nas veliku oštroumnost i hrabrost – ništa manje nego potpuni preokret u našem stavu prema životu i prema umu.

Toliko smo odani gledanju izvan sebe da smo gotovo potpuno izgubili pristup u našu unutarnju bit.

Prestrašeni smo gledati unutra, jer nam naša kultura nije dala slutnju što ćemo naći.

Mogli bismo čak pomišljati da ćemo biti u opasnosti od ludila ako to učinimo.

To je jedna od posljednjih i najdomišljatijih varki ega da bi nas spriječio otkrivanju naše prave prirode.

I tako mi vodimo naše živote toliko iscrpljujuće, da uklonimo i najmanju opasnost od pogledavanja u sebe.

Čak i zamisao o meditaciji može prepasti ljude.

Kada čuju riječi „bezjastvo" ili „praznina, „ zamišljaju da će proživljavanje tih stanja biti kao da su izbačeni kroz vrata svemirskog broda kako bi lebdjeli zauvijek u mračnoj, ledenoj praznini.

Ništa ne bi moglo biti dalje od istine.

Ali u svijetu predanom nemiru, tišina i muk nas plaše; branimo se od njih bukom i mahnitim poslovima.

Pogledati u prirodu našega uma je posljednja stvar koju bi se usudili učiniti.

Ponekad pomišljam da se mi nećemo pitati ni jedno pravo pitanje o tome tko smo, zbog straha da ne otkrijemo postojanje neke druge stvarnosti od ove.

Što bi to otkriće moglo učiniti od života kojeg živimo?

Kako bi naši prijatelji i kolege reagirali na to što sada znademo?

Što bismo mi učinili s tim novim znanjem?

Sa znanjem dolaze odgovornosti.

Ponekad, čak kada su vrata zatvorske ćelije širom otvorena, zatočenik radije odabire ostanak.