Obećanje prosvjetljenja

Buda ne znači postati nekakav svemoguć duhovni supermen, nego napokon postati istinsko ljudsko biće.

Jedna od najvećih budističkih tradicija naziva prirodu uma „mudrost svakidašnjosti".

Ja to ne mogu izreći potpunije.

Naša istinska priroda i priroda svih bića nije ništa osobito.

Ironično je da je naš takozvani obični svijet taj koji je izuzetno, fantastično, izvještačeno priviđenje vizije samsare.

To je ta „izuzetna" vizija koja nas čini slijepima za običnu, prirodnu nesvakidašnju  prirodu uma.

Zamislite da Bude sada gledaju dolje na nas kako bi se tužno čudili bešćutnoj domišljatosti i zamršenosti naše zbunjenosti!

Ponekad, budući da smo tako nepotrebno komplicirani, kada učitelj uvodi prirodu uma, to je naprosto suviše jednostavno a da bi povjeravali.

Naš obični um govori nam da to ne može biti, moralo bi biti nešto više u tome.

Sigurno bi moralo biti više „nadzemaljski", sa svjetlima plamteći u prostoru uokolo nas, s anđelima valovite zlatne kose kako se obrušavaju dolje da nas susretnu, a duboki glas Čarobnjaka iz Oza najavljuje: „Sada ste bili upoznati s prirodom vašeg uma."

Nema tu takove drame.

Budući da u našoj civilizaciji precjenjujemo razum, mogli bismo pomisliti da prosvjetljenje zahtijeva izvanrednu inteligenciju.

U stvari mnoge vrste vještina samo povećavaju nejasnoće.

Postoji tibetanska poslovica koja kaže:

"Ako ste suviše pametni, mogli biste potpuno promašiti glavnu misao."

Patrul Rinpoche je rekao:

"Logičan um se čini zanimljivim, ali to je samo obmana."

Ljudi postaju opsjednuti vlastitim idejama i gube smisao svega.

U Tibetu se govori:

„Teorije su kao zakrpe na kaputu, jednog se dana jednostavno otrcaju."

Dopustite da vam ispričam jednu ohrabrujuću priču:

Jedan veliki učitelj prošlog stoljeća imao je učenika koji je bio vrlo glup.

Učitelj ga je neprestano poučavao, nastojeći ga uputiti u prirodu njegovog uma.

Ipak on to nije razumio.

Napokon se učitelj razbjesnio i rekao mu :

"Slušaj, želim da odneseš ovu vreću punu ječma na vrh one planine. Ali ne smiješ se zaustaviti i odmarati. Nastavi se penjati sve dok ne dosegneš vrh."

Učenik je bio priglupa osoba, ali je imao nepokolebljivu odanost i vjeru u svog učitelja.

Učinio je točno što mu je rečeno. Vreća je bila teška.

Podigao ju je i započeo penjanje strminom planine ne usudivši se stati.

Hodao je i hodao.

A vreća postajaše sve teža i teža.

Dugo je trajalo.

Na kraju, kada je dosegao vrh, zbacio je vreću.

Pao je teško na zemlju, nadvladan iscrpljenošću, ali potpuno opušten.

Na licu je osjećao svježi planinski zrak.

Sav se njegov otpor rasplinuo, a s njim i njegov uobičajen um.

Činilo se kao da je sve stalo.

U tom je trenu iznenada jasno uvidio prirodu svoga uma.

„Ah! To je ono na što je moj učitelj cijelo vrijeme ukazivao", pomislio je i pojurio niz planinu, i protiv svih pravila, upao u učiteljevu sobu.

"Mislim da sam ga sada dosegnuo... Uistinu ga imam!"

Učitelj mu se smiješio pun razumijevanja.

„Čini se da si imao zanimljiv uspon na planinu, zar ne?"

Bilo tko da ste, vi također možete imati iskustvo koje je učenik dobio na planini, i to će vam iskustvo dati neustrašivost za premošćenje života i smrti.

Ali koji je najbolji, najbrži i najučinkovitiji način da se započne?

Prva etapa prakticiranje meditacije.

Meditacija polako pročišćava uobičajeni um, raskrinkavajući i iscrpljujući njegove navike i obmane, tako da možemo u pravom trenutku prepoznati tko smo zaista mi.