PRIRODA UMA - Četiri pogreške - Maja Cvjetanović Laboš

ČETIRI POGREŠKE

Zašto bi ljudi morali smatrati toliko teškim uopće zamisliti dubinu i veličajnost prirode uma? Zašto se mnogima čini toliko strana i nevjerojatna pretpostavka?

Učenje upućuje na četiri pogreške, koje nas sprečavaju da ostvarimo prirodu uma upravo sada:

1. Priroda uma je naprosto suviše blizu da bi bila prepoznata. Upravo kao što ne možemo vidjeti naše vlastito lice, um ima poteškoća da pogleda u svoju vlastitu prirodu.

2. To je za nas preduboko da bi se dosegnulo. Nemamo predodžbu kako bi duboko moglo biti; ako bismo ju imali, već bismo ju, u stanovitoj mjeri, mogli obistiniti.

3. To je za nas suviše lako a da bi se povjeravalo. U stvarnosti, sve što trebamo učiniti jest jednostavno počivati u goloj, čistoj svjesnosti prirode uma, koja je uvijek prisutna.

4. To je za nas previše čudesno a da bi se prilagodili. Njegova čista beskrajnost je preprostrana da se namjesti u naš ograničen način mišljenja. Mi u to jednostavno ne možemo vjerovati. Niti ikako možemo zamisliti da je prosvjetljenje istinska priroda našeg uma.

Ako je to istraživanje četiri pogreške bilo postojano u civilizaciji kao što je Tibet, predanoj gotovo isključivo težnji za prosvjetljenjem, koliko bi očitija postojanost morala biti u modernoj civilizaciji, koja je u velikoj mjeri posvećena potrazi za kultom obmana.

Ne postoje sveobuhvatna obavještenja o prirodi uma.

Jedva da su ikada o tome pisali pisci ili intelektualci; moderni filozofi ne govore o njemu izravno; većina znanstvenika niječe da bi ikako mogao i postojati.

Nema nikakvu ulogu u narodnoj kulturi; i nije na TV-u.

Ustvari, mi smo odgajani u uvjerenju da ništa nije stvarno izvan onog što ne možemo opaziti našim uobičajenim osjetilima.

Unatoč takovom silnom i gotovo sve - prožimajućem nijekanju njegovog postojanja, mi ipak ponekad imamo brzo - iščezavajući tračak prirode uma.

To može biti potaknuto izvjesnim uzvišenim muzičkim djelom, vedrom radošću koju ponekad osjećamo u prirodi, ili najobičnijom svakodnevnom situacijom.

Može se pojaviti jednostavno dok promatramo snijeg kako se polagano taloži, ili gledajući sunčevo izranjanje iza planine, ili motreći zraku svjetlostikoja pada u sobu pokretana na tajanstven način.

Takovi trenuci razbistrenja, mirnoće i radosti događaju se svima nama i ostaju čudnovato s nama.

Mišljenja sam da mi ponekad napola shvaćamo ta letimična zasvjetljenja, ali moderno nam obrazovanje ne daje povezanost ili sustav u koje ih uključiti.

Još gore, umjesto da nas ohrabre da istražujemo te odsjaje još dublje i da otkrijemo otkuda izviru, rečeno nam je na očevidan i profinjen način da ih isključimo.

Znademo da nas nitko ne bi ozbiljno shvatio ako bi pokušali podijeliti mišljenje o njima.

Zato odbacujemo ono što bi moglo uistinu biti najveće otkriće iskustva naših života, samo ako bi ih razumjeli.

To je možda najmračnija i najuznemirujuća pojava modernecivilizacije - njezino nepoznavanje i zatomljenje onoga što mi stvarno jesmo.