Upisao:

mlabos

27. rujna 2018.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

792

PUTA

PRIRODA UMA

Vezani članci

Većina mojih sjećanja iz djetinjstva u Tibetu su izblijedjela, ali dva trenutka će zauvijek ostati sa mnom.

Sputani u tamnom, ograničenom zatočeništvu našeg vlastitoga ustrojstva koje smatramo cijelim svemirom, samo nas nekolicina uopće može započeti predočavati neku drugu dimenziju stvarnosti.

Patrul Rinpoche kazuje priču o jednom starom žapcu koji je živio cijeli svoj život u vlažnom, hladnom bunaru. Jednog dana posjetio ga je morski žabac.

„Otkuda dolaziš?", upita žabac iz bunara.

„Iz velikog oceana", odgovorio je .

„Kako je velik tvoj ocean?"

„On je gigantski."

„Misliš oko četvrtine veličine mog bunara ovdje?"

„Veći."

„Veći? Hoćeš reći kao polovina?"

„Ne, čak i veći."

„Je li.... tako velik kao ovaj bunar?"

„Ne može se usporediti."

„To je nemoguće! Poći ću da to vidim osobno."

Krenuli su zajedno. Kada je bunarski žabac ugledao ocean, bio je to takav šok da mu se glava jednostavno rasprsnula u komadiće.

Većina mojih sjećanja iz djetinjstva u Tibetu su izblijedjela, ali dva trenutka će zauvijek ostati sa mnom.

Zbili su se kada me je moj učitelj Jamvang Khentse uputio u suštinsku, izvornu i najskrovitiju prirodu mog uma.

U početku sam se osjećao šutljivo zbog objelodanjivanja tih osobnih iskustava, jer na Tibetu to se nikada nije činilo; ali moji su studenti i prijatelji bili uvjereni da bi opis tih doživljaja mogao pomoći drugima, iznosili mi razloge i nastavljali biti uporni da pišem o njima.

Prvi od tih trenutaka se zbio kada sam imao šest ili sedam godina.

Odvijao se u onoj naročitoj sobi u kojoj je Jamvang Khventse živio, ispred velikog portreta statue njegove prethodne inkarnacije, Jamvang Khventse Wangpo.

Bio je to veći dostojanstven, nadahnjujući kip koji je izazivao strahopoštovanje, pa kada bi plamen svjetiljke od maslaca ispred njega treperavo zasvjetlucao, osvijetlio bi mu lice.

Prije nego sam znao što će se dogoditi, moj učitelj je učinio nešto najneobičnije.

Iznenada me je obujmio i podigao na noge.

A onda mi je dao veliki poljubac u lice.

Za dugi tren moj je um potpuno „propao u zemlju" i bio sam preplavljen silnom nježnošću, toplinom, povjerenjem i snagom.

Sljedeća je prigoda bila svečanija, a dogodila se u Lhodrak Kharchu, u spilji u kojoj je meditirao Padmasambhava, uzvišeni svetac i otac tibetanskog budizma.

Zaustavili smo se tamo na našem hodočašću kroz južni Tibet.

Tada sam imao oko devet godina.

Bili smo sami.

Rekao je: „Sada ću te upoznati sa tvojom suštinskom „prirodom uma".

Položivši svoje zvono i mali ručni bubanj, jednolično je pjevao napjev prizivanja svih učitelja pokoljenja, od Praiskonskog Bude sve do njegova osobnog učitelja.

Tada je proveo uvođenje.

Nenadano me je zasuo pitanjem bez odgovora: „Što je um?" i zagledao se duboko usredotočeno u moje oči.

Bio sam potpuno obuzet iznenađenjem.

Um mi je bio rastrojen.

Bez riječi, bez imena, bez ijedne preostale misli - zapravo uopće bez uma.

Što se dogodilo u tom zbunjujućem trenu?

Prošla sjećanja su se utrnula, buduća se još nisu pojavila; tijek mojih misli bio je potpuno presječen.

U čistom šoku otvorila se praznina, i u toj praznini ležala je otkrivena i čista, trenutna svjesnost o sadašnjosti, ona koja je slobodna od bilo kakva prianjanja.

Bila je jednostavna, neprikrivena i temeljna.

A ipak, ta gola jednostavnost bila je k tomu obasjana toplinom beskrajne dobrote.

Koliko bih stvari mogao reći o tom trenutku!

Moj je učitelj očito postavio pitanje; pa ipak, znao sam da nije očekivao odgovor.

I prije nego bih mogao tražiti odgovor, znao sam da se nijedan ne može naći.

Sjedio sam kao gromom ošinut u začuđenju, dok je duboka i topla sigurnost koju nikada do sada nisam upoznao izvirala unutar mene.

Moj je učitelj upitao: „Što je um?" i u tom trenu sam osjećao kao da je gotovo svatko znao da um ne postoji, a ja sam bio zadnji koji je to otkrio.

Kako besmisleno se tada doimalo uopće tražiti um.

Uvođenje mog učitelja zasjalo je sjemenje duboko u meni.

Kasnije sam doznao da je to bio postupak uvođenja primjenjivan u našoj lozi.

Međutim, tada ne znajući o tome, dovelo je do toga da se dogodilo potpuno neočekivano, i još više zapanjujuće i moćno.

U našoj tradiciji kažemo da moraju biti prisutne „tri vjerodostojnosti" da bi priroda uma bila upoznata, blagoslov jednog vjerodostojnog učitelja, privrženost jednog vjerodostojnog učenika i vjerodostojna loza postupka uvođenja.

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država ne može vas uputiti u prirodu vašeg uma, niti to mogu vaš otac ili majka.

I nije važno kako netko može biti moćan, ili koliko vas oni voljeli.

To može biti predstavljeno samo od nekoga tko je to potpuno jasno spoznao, i tko prenosi blagoslov i iskustvo loze.

A vi, studenti, morate uvidjeti i neprekidno gajiti tu otvorenost, slobodoumlje viđenja, sklonost, oduševljenje i poštovanje, i učiniti se prijemljivim za uvođenje.

To je ono što mi smatramo privrženošću.

Bez toga, učitelj može predstaviti ali student neće prepoznati.

Uvođenje u prirodu uma jedino je moguće kada oboje, učitelj i učenik, udu u to iskustvo zajedno; samo u tom susretu umova i srca student će jasno spoznati.

Kada me je moj učitelj uveo tako spontano, i u tako ranoj mladosti, učinio je nešto posve nesvakidašnje.

Uobičajeno je da se daje mnogo kasnije, kada učenik prođe kroz pripremni trening primjene meditacije i pročišćavanja.

To dovodi do zrenja i otvara učenik ovo srce i um za izravno shvaćanje istine.

U tom znamenitom trenutku uvođenja, učitelj može usmjeriti njegovo ili njezino ostvarenje prirode uma - što mi zovemo učiteljev „um mudrosti" - u um sada vjerodostojno prijemljivog učenika.

Učitelj obavlja ništa manje nego uvođenje učenika u ono što Buda u stvari je; čineći učenika svjesnim, drugim riječima, u živuću prisutnost prosvijetljenosti u duši.

U tom doživljaju, Buda, priroda uma, i učiteljev um mudrosti su svi u jedno sliveni i objelodanjeni kao jedno.

Učenik tada prepoznaje, u žaru zahvalnosti, bez i najmanjeg traga sumnje, da nema, da nikada nije bilo, i nikada ne bi moglo biti nikakve razdvojenosti: između učenika i učitelja, između učiteljeva uma mudrosti i prirode učenik ovog uma.

Dudjom Rinpoche, je u svom čuvenom tumačenju ostvarenja napisao:

Budući da je čista svjesnost o sadašnjosti stvarni buda,

U iskrenosti i zadovoljstvu našao sam Lamu u svom srcu.

Kada jasno spoznamo da je ta beskonačna priroda uma vlastita priroda Lame, tada nema potrebe za ovisnošću, pohlepom, ili žalopojnim molitvama ili neiskrenim prigovorima, jednostavnim opuštanjem u tom neizumljenom, slobodnom stanju, postižemo blaženstvo besciljnog samo - oslobađanja od bilo čega što se ukaže.

Kada ste potpuno spoznali da je priroda vašeg uma ista kao ona vašeg a, od tada pa na dalje vi i učitelj nikada ne možete biti razdvojeni jer je učitelj jedno s prirodom vašeg uma, uvijek prisutan, kao što jest.

Sjetite se Lame Tsetena, kraj kojega sam bdio kao dijete dok je umirao?

Kada mu je dana mogućnost da ima svog učitelja fizički prisutnog uz njegovu smrtnu postelju, on je rekao: " S učiteljem ne postoji takovo nešto kao razdvojenost."

Kada i vi, kao Lama Tseten, uvidite da ste vi i učitelj nerazdvojivi, jedna beskrajna zahvalnost i osjećaj strahopoštovanja i poštovanja rada se u vama.

Dudjom Rinpoche to zove " poštovanje gledišta."

To je odanost koja niče spontano zbog viđenja Gledišta prirode uma.

Za mene je bilo mnoštvo drugih trenutaka upoznavanja: u učenjima i uvođenjima, a kasnije sam primio uvođenja od mojih drugih učitelja.

Nakon što je Jamvang Khventse preminuo, Dudjom Rinpoche prigrlio me svojom ljubavlju i brinuo se o meni, a ja sam mu pomagao kao prevoditelj dugi niz godina.

To je otvorilo novu etapu mog života.

Dudjom Rinpoche je bio jedan od tibetanskih najčuvenijih učitelja i mistika, glasovit znanstvenik i pisac.

Moj učitelj Jamjang Khventse uvijek je običavao govoriti kako je udivljenja vrijedan bio Dudjom Rinpoche, i kako je bio živuće utjelovljenje Padmasambhave ovoga doba.

Zato sam imao duboko štovanje za njega iako nisam imao vlastitu vezu s njim ili iskustvo njegova učenja.

Jednog dana, nakon što je moj učitelj umro, kada sam ima oko dvadeset godina, iskazao sam ljubaznost posjetivši Dudjom Rinpochea u njegovu domu, planinskom mjestu na Himalaji.

Kada sam došao vidio sam da je jedna od njegovih prvih američkih učenica bila tu, primajući neka uputstva.

Bila je vrlo razočarana, jer nije bilo prevoditelja s dovoljno dobrim engleskim jezikom da prevede podučavanje o prirodi uma.

Kada me ugledao kako ulazim, Dudjom Rinpoche je rekao: „O! Ti si tu.

Dobro.

Možeš li joj prevoditi?"

I tako sam sjeo i počeo prevoditi.

Bez predaha, u toku jednog sata, dao je zadivljujuće učenje, koje je obuhvatilo sve.

Ja sam bio toliko ganut i nadahnut da su mi suze bile u očima.

Bilo mi je jasno da je to bilo ono što je Jamjang Khventse mislio.

Odmah nakon toga, zamolio sam Dudjom Rinpochea da mi da učenje.

Odlazio bih u njegov dom svako popodne i provodio s njim nekoliko sati.

Bio je nizak, s lijepim i blagim licem, živahnim rukama i finim, gotovo ženskolikim izgledom.

Nosio je dugu kosu skupljenu na vrhu u čvor kao jogini; njegove su se oči uvijek iskrile s tajnovitom nasmijanošću.

I sam glas se doimao dobrim sam po sebi, mekan i pomalo hrapav.

Dudjom Rinpoche bi sjedio na niskom sjedalu pokrivenom tibetanskim sagom, a ja sam sjedio tek malo niže.

Uvijek ću ga se sjećati kako je sjedio tu, sa sutonskim sunčevim sjajem koje je strujalo kroz prozor iza njega.

A onda jednoga dana, dok sam primao poduku i prakticirao s njim, doživio sam najzaprepašćujući doživljaj.

Činilo mi se da mi se događa sve što sam ikada čuo u učenjima - sve materijalne pojave oko nas su se rasplinjavale - postao sam tako uzbuđen i promucao sam: „Rinpoche... Rinpoche... dogodilo se!"

Nikada neću zaboraviti izraz dobrote na njegovu licu dok se prignuo prema meni i smirivao me: „Sve je u redu.... sve je u redu. Ne uzbuđuj se previše. Na kraju, to nije niti dobro niti loše... „

Čudesnost i ushićenost su me počeli zanositi, ali Dudjom Rinpoche je znao da iako dobra iskustva mogu biti korisna znamenja u meditaciji, mogu postati i klopke ako „ovisnost" ude u njih.

Treba se otići onkraj njih u dublji i postojaniji temelj.

Na taj su me temelj odvele njegove mudre riječi.

Dudjom Rinpoche bi uvijek iznova nadahnjivao ostvarenje prirode uma kroz riječi učenja koje je davao; same riječi su poticale letimične dojmove stvarnog iskustva.

Niz godina, svakodnevno, davao mi je uputstva o prirodi uma poznata kao uputstva „ukazivanja."

Iako sam primio sav suštinski trening od mog učitelja Jamvang Khventsea kao sjeme, Dudjom Rinpoche ga je zalio i učinio procvalim.

I kada sam ja počeo podučavati, njegov me primjer nadahnjivao.