Priroda otkrivena u čovjeku

Pojam prirode i pojam čovjeka oduvijek su bili međusobno povezani i zaokupljali pažnju ljudi svih civilizacija i kultura.

Danas je ta pažnja sve više usmjerena ka egzistencijalnoj potrebi i brizi čitavog svijeta.

Uočili smo da u odnosu čovjeka i prirode nešto ne valja.

Poticanjem tzv. “ekološke” svijesti nastoje se umanjiti negativne posljedice industrijske civilizacije i upozoriti čovjeka da njegova egzistencija ipak ovisi o njegovom ponašanju.

Ovakvo upozorenje i konstatacija moderne znanosti otvara na nove horizonte razmišljanja, a čovjeka i prirodu stavlja u novi kvalitativni odnos.

Nakon propasti Rimskog carstva gube se antičke civilizacijske vrijednosti.

U srednjem vijeku čak su i neki vladari bili neobrazovani.

Karlo Veliki npr, bio je nepismen.

Znanje se sužava na nivo crkvenih dogmi.

Renesansa utire put prosvjećenosti krvlju mnogih “heretika”.

U XIX. st., kao reakcija na preusku crkvenu dogmatsku ideologiju, nastaje druga krajnost.

Stvaraju se temelji današnje službene znanosti.

Rađa se materijalistički pozitivizam koji je opozicija crkvenim dogmama.

Imaginacija i devocija gube vezu s realnim, a tjelesna osjetila postaju isključivi kriteriji istinitosti.

Preko noći nastaju pozitivističke hipoteze koje “napokon” daju osnovni sud o svemu.

Evolucija čovjeka se određuje njegovim tehnološkim napretkom.

Povijest se bilježi tražeći prvi kotač, zdanje od opeka i prve primitivne naprave, iako ni danas ne znamo kako su izgrađena mnoga impozantna djela iščezlih civilizacija.

Još uvijek učimo iz znanstvenih udžbenika po kojima čovječanstvo objektivno razmišlja od prije nekoliko stoljeća.

Razvojem prirodnih i društvenih znanosti i filozofija gubi svoju praktičnu ulogu za čovjeka i prestaje biti ljubav prema mudrosti.

Čovjek se okreće novoj ljubavi – egocentrizmu svog uma pod krinkom materijalističke objektivnosti.

Slika evolucije čovjeka utemeljuje se na učenju o fizički zaposlenom majmunu koji napušta stablo i u pedesetak tisuća godina ovladava planetom Zemljom.

Kasnije se to vrijeme produžava na milijun i više godina.

Kao što se to pokazalo ne jednom u povijesti, čovjek zaboravlja da je njegov evolucijski kontinuitet ozbiljniji i smisleniji nego što su ideje o vladanju nad fizičkim silama prirode, popravljanju promašaja prirode i postavljanju vlastite, trenutne slike, sebe i svijeta na nivo jedine postojeće objektivnosti.

Ukratko, za razliku od srednjovjekovnog geocentričnog viđenja, zavladalo je egocentrično viđenje stvarnosti.

Način života se od početka XX. stoljeća pa do danas promijenio više nego u prijašnjih tisuću, a negdje čak i nekoliko tisuća godina.

Što nas čeka u ovom stoljeću?

Da li će napredak nastaviti ići ovakvim ubrzanjem?

Možda odgovor možemo naslutiti već sada.

Pogledajmo što nam o tome može kazati današnja znanost.

Temeljna egzaktna znanost, fizika, predstavlja okosnicu materijalističko-pozitivističkog viđenja stvarnosti.

Kakva su njena najnovija otkrića?

U materiji, otkrivena je nematerijalna priroda atoma.

Subatomske čestice su danas sve više apstraktni pojmovi čije se postojanje mjeri postotkom vjerojatnosti.

Mnogi fizičari se priklanjaju orijentalnoj filozofiji i u svetim knjigama Istoka nalaze inspiraciju za svoja daljnja istraživanja.

Najnovije teorije o postanku naginju filozofskim doktrinama starih civilizacija.

Genetičari svojim ulaskom u “zabranjenu zonu” crtaju genske karte, otkrivajući komadić po komadić genskog zapisa, poput prvih geografa koji su mislili daje Zemlja ravna ploča.

U novijim istraživanjima sve više su suočeni sa pitanjem opravdanosti svoje smionosti.

Dilema oko genetskih intervencija aktualizira problematiku etičke prirode.

Liječnici nisu u mogućnosti odrediti granicu smrti, te “čovjeka-biljku” održavaju u stanju vegetiranja uz pomoć strojeva.

U takvim slučajevima, o tome da li “ubiti” ili održati na “životu”, obično odlučuje pravosudni organ.

Kemija pronalazi umjetne spojeve i tvari koje narušavaju čovjekovo zdravlje i ravnotežu prirode.

Sve više se zagađuje planeta dostignućima znanosti koje izmiču kontroli i skupo plaćamo blagodati koje nam je ta ista znanost donijela.

Da ne nabrajamo mnoge druge primjere, recimo da je znanost započela otkrivati svoj najveći pronalazak: pitanje opravdanosti linearnog napredovanja.

Postavila je pitanje vlastite kvalitativne promjene i to u njenim temeljnim postavkama.

Nagrizen je jednostrani egocentrični empirijski pristup i samodovoljnost materijalne stvarnosti.

Do nedavno se slavodobitno izjavljivalo da je kemija pametna kćerka svoje lude majke alkemije.

Danas sve veći broj znanstvenika vidi ekologiju kao pametnu kćerku svoje lude majke – istrošenog materijalističkog pozitivizma.

nastavlja se...