PRIČA O ZAKAŠNJELOJ ZAPREZI

Bio jednom jedan mladić koji je sa svojim ocem obrađivao mali komad zemlje.

Nekoliko puta godišnje natovarili bi povrćem stara zaprežna kola koja je vukao vol i otišli bi u najbliži grad prodavati svoje proizvode.

Osim prezimena i tog komadića zemlje, otac i sin nisu imali ništa zajedničko.

Starac je vjerovao u princip: polako, ali sigurno; a mladić je većinom bio u žurbi: vrijeme je novac.
Jedno jutro, ranom zorom, upregli su vola u zaprežna kola i započeli dugo putovanje.

Sin je razmišljao da, ako bi išli brže i to cijeli dan i noć, stigli bi na tržnicu rano sljedećeg jutra.

Zato je štapom tjerao vola da bi životinja išla brže.

”Polako, sine”, reče mu otac, ”i duže ćeš živjeti!”
”Ali ako stignemo na tržnicu prije svih imat ćemo bolju priliku da prodajemo povrće po višim cijenama”, bunio se sin.
Otac na to ništa nije rekao.

Samo je nabio šešir na oči i zaspao na tvrdom sjedištu zaprežnih kola.

Mladića je sve to jako iritiralo i nije se s tim slagao pa je nastavio tjerati vola da ide brže.

Njegova tvrdoglava narav odbijala je bilo kakve promjene.

Pa čak i da razmisli o tome.
Četiri sata i četiri milje kasnije, idući tim drumom, došli su do male kuće.

Otac se probudio, nasmiješio i rekao: ”Ovo je kuća tvoga strica.

Zaustavimo se i pozdravimo ga.”
”Ali, već smo izgubili jedan sat”, žalio se sin.
”Onda još nekoliko minuta neće ništa značiti.

Moj brat i ja živimo tako blizu, a vidimo se tako rijetko”, odgovori mirno otac.
Mladić je bio nemiran i puhao je ljutito dok su dvojica staraca pričala i smijala se skoro cijeli sat.

Kad su ponovo krenuli otac je bio na redu da preuzme upravljanje kolima.

Kako su se približavali raskršću puta otac je usmjerio vola u desno.
”Lijevo je kraći put”, reče sin.
”Znam”, odgovori starac, ”ali ovaj put je mnogo ljepši!”
”Zar nemaš nimalo poštovanja prema vremenu?”, upita mladić nestrpljivo.
”O, poštujem ga ja, mnogo!

Zato ga i volim iskoristiti da gledam ljepotu i uživam svaki trenutak u potpunosti.”
Krivudavi put vodio ih je kroz divne poljane pune divnog cvijeća i to uz živahnu rječicu.

Mladić nije ništa od toga zapazio jer se grizao u sebi zaokupljen tjeskobom.

Nije zapazio čak ni to kako je zalazak sunca toga dana bio posebno lijep.

Sumrak ih je dočekao u nečemu što je izgledalo kao veliki vrt prepun raznoraznih boja.

Starac je zaustavio kola sa strane, udisao i uživao u mirisima, slušao žubor potočića.
”Prespavajmo ovdje”, prošaptao je.
”Ovo je zadnji put da idem s tobom” oštro reče sin. ”Tebe više zanima gledanje zalaska sunca i mirisanje cvijeća nego da zaradiš novac!”
”To je najljepše što si rekao nakon dugo vremena”, nasmija se otac.
Nekoliko minuta kasnije je zahrkao dok je sin tupo zurio u zvjezdano nebo.

Noć se vukla sporo, a on nije mogao ni oka sklopiti.
Prije zore mladić je žurno prodrmao oca i probudio ga. Upregli su vola i krenuli dalje.

Nakon otprilike milju prijeđenog puta naišli su na nekog zemljoradnika – potpunog stranca – kako pokušava izvući svoja kola iz gliba.
”Hajdemo mu pomoći”, prošapta starac.
”I izgubimo još vremena?!”, sin se razljutio do kraja.
”Opusti se, sine.

Možda ćeš i ti upasti u glib jednog dana.

Moramo pomoći drugima koji su u nevolji – ne zaboravi to!”
Sin je bijesan gledao u stranu.

Bilo je skoro devet sati kad su ta druga kola bila na putu.

Odjednom veliki bljesak razdvoji nebo.

Uslijedilo je nešto kao grmljavina.

Iza brežuljaka nebo pocrni.
”Izgleda kao da velika kiša pada u gradu”, reče starac.

 

”Da smo požurili već bismo skoro sve prodali”, mrmljao je nezadovoljno sin.
”Uspori, sinko, i duže ćeš živjeti.”, savjetovao je dobri stari čovjek.

Bilo je kasno poslijepodne kad su stigli do brežuljka s kojeg se vidio cijeli grad.

Zaustavili su se i zurili dolje u grad dugo, dugo vremena.

Nijedan nije rekao ni riječ.

Napokon, mladić stavi svoju ruku na očevo rame i reče: ”Sad razumijem što si mi htio reći, tata.”
Okrenuli su kola i zakotrljali se polako od toga mjesta što je nekada bio grad po imenu HIROŠIMA.