Duboko u petnaestom vijeku, u jednom seocetu blizu Nuremberga, živjela je obitelj sa osamnaestoro djece.
Osamnaestoro.
Samo da bi pribavio dovoljno hrane za trpezu cijelom ovom bulumentu, otac i glava domaćinstva, inače zlatar po zanimanju, morao je raditi gotovo osamnaest sati dnevno, ne samo u svojoj trgovini nego i za nadnicu kod susjeda, kada bi uspio pronaći kakav posao.
Uprkos njihovoj nezavidnoj situaciji, dvojica starijih Dürerovih sinova sanjala su svoje snove.
Obojica su htjela usavršiti svoj umjetnički talenat ali su obojica znala da njihov otac neće biti financijski sposoban da obojicu pošalje u Nuremberg da studiraju na akademiji.
Poslije mnogih dugih razgovora tokom noći u svojim, po svemu sudeći, tijesnim krevetima, dva dječaka konačno načiniše dogovor.
Riješiše bacati novčić.
Poraženi će ići kopati u obližnjem rudniku i svojim prihodima izdržavati će onog drugog za vrijeme njegovog pohađanja akademije.
Zatim će brat koji bude pobijedio, završiti svoje studije, a onda preuzeti izdržavanje onog drugog brata, za vrijeme njegovog studiranja, bilo prodajom svojih umjetničkih djela, ako to bude potrebno, i radom u rudniku.
U nedjelju poslije službe u crkvi oni baciše novčić. Albrecht Dürer je pobijedio i uskoro otišao u Nuremberg.
Albert ode u rudnik i prihvati se opasnog posla da bi sljedeće četiri godine financirao bratovljevo studiranje, čiji je rad na akademiji gotovo odmah izazvao veliku pažnju.
Albrechtovi bakrorezi i drvorezi, njegova ulja bila su mnogo uspjelija nego mnogi radovi njegovih profesora, a vremenom je on još više napredovao i dobivao sve veće honorare za svoja poznata djela.
Kada se mladi umjetnik vratio u svoje selo, cijela obitelj Dürer, u njegovu čast priredila je svečani ručak da proslavi trijumfalni Albrechtov povratak.
Poslije dugog i nezaboravnog ručka, isprekidanog glazbom i smijehom, Albrecht ustade, sa svog počasnog mjesta na čelu stola, da održi zdravicu u čast svog ljubljenog brata i svih onih godina njegovog žrtvovanja koje su omogućile njemu, Albrechtu, da ispuni svoju ambiciju.
Završio je svoj govor riječima: ”A sada, Alberte, blagoslovljeni moj brate, sada je tvoj red.
Sada ti možeš ići u Nuremberg da ispuniš svoje snove, a ja ću brinuti o tebi”.
Sa željnim iščekivanjem sve su se glave okrenule prema onom dijelu stola na kome je sjedio Albert.
Suze su kapale niz njegovo blijedo lice, lijevo i desno je pomicao svoju spuštenu glavu i jecajući ponavljao: ”Ne… Ne… Ne…Ne”.
Konačno Albert ustade i obrisa suze sa svojih obraza. Baci pogled na svako lice koje je sjedilo za stolom i koje je toliko volio, a zatim podiže ruke prema svom desnom obrazu i tiho reče: ”Ne brate, ne mogu ići u Nuremberg. Za mene je isuviše kasno.
Pogledaj, vidi što su četiri godine u rudniku učinile mojim rukama!
Kosti u svakom prstu su bile slomljene najmanje po jedanput, a kasnije sam dobio i takvu upalu zglobova, naročito u desnoj ruci, da ja ne mogu podići čak ni čašu da bih uzvratio na tvoju zdravicu, a kamoli da povlačim one fine linije na pergamentu ili platnu slikarskom četkicom.
Ne brate… za mene je isuviše kasno”.
Prošlo je više od 450 godina.
Do danas, stotine majstorskih portreta, skica, grafika, bakroreza, gravura Albrechta Dürera vise po zidovima najvećih muzeja svijeta.
Ali nije neobično ako se vi, kao i većina ljudi, naročito zbližite sa jednim djelom Albrechta Direra.
Ako vam se zaista učini bliskim, možete njegovu reprodukciju okačiti na zid vaše sobe ili kancelarije.
Jednog dana da bi iskazao svoje poštovanje prema Albertovoj žrtvi, Albrecht Dürer je pažljivo naslikao bratovljeve nagrđene ruke zajedno s dlanovima i tankim prstima ispravljenim nagore.
Svoj moćni crtež nazvao je prosto “Ruke”, ali je svijet, gotovo odmah, otvorio svoje srce prema njegovoj majstorskoj rukotvorini i preimenovao je u izraz ljubavi “Ruke koje se mole”.
Sljedeći put kada vidite kopiju ove dirljive kreacije, pogledajte još jedanput.
Neka ona bude opomena za vas, ako vam je opomena potrebna.
Ali jedna opomena, kao nijedna – ako ostane jedina!
Naravno, nemojte je pokušavati učinite jedinom.
Bilo da je vaša vjera velika ili pak gotovo ne postoji, vi još uvijek imate svoje vlastite ruke koje se mole.
Sve što treba učiniti kada stvari postanu preteške, to je da sklopite svoje dlanove, ispružite ruke, i podižući oči kažete: “Meni treba pomoć”.
Ja sam to učinio najmanje tisuću puta u svom životu. Rezultati?
Bit ćete sigurno iznenađeni kada otkrijete koliko je pomoć zaista blizu vas kada je tražite.
Og Mandino – “17 pravila ispravnog življenja”